Za mnoge putnike putovanje avionom ne počinje ukrcavanjem, već neprijatnim iznenađenjem na aerodromskom kasi. Obična kafa, sendvič ili flašica vode često koštaju znatno više nego u prodavnicama i restoranima van aerodroma, pa čekanje na let može postati i prilično skup dio putovanja.
Cijene u aerodromskim restoranima i kafićima godinama su predmet pritužbi putnika širom svijeta. Razlika u odnosu na uobičajene cijene ponekad je toliko velika da mnogi putnici radije dolaze na aerodrom siti ili hranu i piće kupuju prije prolaska bezbjednosne kontrole.
Zašto je sve toliko skupo?
Jedan od glavnih razloga su visoki troškovi poslovanja. Zakup prostora na aerodromima može biti znatno skuplji nego na drugim lokacijama, a ugovori sa zakupcima često uključuju fiksne naknade, minimalno garantovane iznose i procenat od ostvarenog prometa.
Tu su i dodatni troškovi koje obični restorani nemaju u istoj mjeri. Dopremanje robe podliježe bezbjednosnim procedurama, zaposleni moraju ispunjavati posebne uslove za rad u kontrolisanim zonama, a organizacija snabdijevanja i radnog vremena može biti znatno komplikovanija.
Međunarodna organizacija civilnog vazduhoplovstva (ICAO) u svom priručniku o ekonomiji aerodroma navodi da se naknade za korišćenje poslovnog prostora mogu određivati prema lokaciji, potencijalnom broju kupaca i vrsti djelatnosti. Drugim riječima, lokal na mjestu kroz koje prolaze hiljade putnika ima posebnu komercijalnu vrijednost.
Ipak, visoki troškovi nijesu jedino objašnjenje.
Putnik često nema mnogo izbora
Nakon prolaska bezbjednosne kontrole, putnici su praktično ograničeni na ponudu unutar terminala. Ne mogu jednostavno izaći do obližnje prodavnice, a zatim se vratiti na gejt. Ako imaju višesatno čekanje, presjedanje ili kašnjenje leta, kupovina hrane i pića često postaje nužnost.
Istraživanje objavljeno u naučnom časopisu Economies ukazuje na to da ograničena konkurencija i činjenica da putnici imaju malo alternativa stvaraju povoljne uslove za visoke cijene. Aerodromski lokali posluju pred publikom koja je vremenski i prostorno ograničena, što ih razlikuje od restorana i kafića u gradu.
Neki aerodromi ipak ograničavaju cijene
Postoje i primjeri pokušaja da se putnici zaštite od pretjeranih cijena.
Na aerodromu u Portlandu u američkoj saveznoj državi Oregon, ugostiteljski objekti moraju da poštuju princip takozvanih „uličnih cijena“, odnosno da proizvode prodaju po cijenama koje ne bi smjele biti više od onih u svojim lokalima van aerodroma. Slična pravila postoje i na aerodromu u Solt Lejk Sitiju.
U Bangkoku je aerodrom Suvarnabhumi u avgustu 2026. godine ponovo skrenuo pažnju na kontrolu cijena hrane i pića. Uprava aerodroma saopštila je da cijene u ugostiteljskim objektima ne bi trebalo da budu više od 20 odsto iznad referentnih tržišnih cijena, dok su u ponudi i obroci po pristupačnijim cijenama. U okviru programa povoljnih obroka, pojedine ponude počinju od 50 tajlandskih bahta.
Ovakvi primjeri pokazuju da visoke cijene nijesu neizbježne i da uprave aerodroma mogu uticati na uslove pod kojima posluju zakupci.
Putnicima ostaje da planiraju unaprijed
Dok se na većini aerodroma cijene formiraju kroz ugovore sa zakupcima i tržišne uslove, putnicima ostaje nekoliko načina da izbjegnu nepotrebne troškove. Hranu je moguće kupiti prije dolaska na aerodrom, a praznu flašicu ponijeti i napuniti vodom na česmama, tamo gdje su dostupne i gdje je voda bezbjedna za piće.
Aerodrom bi trebalo da bude mjesto na kojem putnici mogu da se odmore, nešto pojedu i popiju dok čekaju let. Međutim, kada obična kafa ili sendvič postanu mali luksuz, pitanje više nije samo koliko košta zakup lokala, već i koliko bi aerodromi trebalo da vode računa o putnicima koji su, makar na nekoliko sati, prinuđeni da koriste njihovu ponudu.
ETOportal




