U sportu postoji jedno pitanje na koje roditelji, treneri i sportski radnici pokušavaju da pronađu odgovor već decenijama: kako prepoznati pravo sportsko dijete? Posebno kada ima oko 12 godina – dovoljno je odraslo da pokaže određene sposobnosti, ali još uvijek daleko od fizičkog i psihološkog razvoja koji određuje vrhunskog sportistu.
Piše: Sportska redakcija
Upravo zbog toga mnogi talenti ostanu neprimijećeni, dok neka djeca prerano dobiju etiketu „buduće zvijezde“. Istina je, međutim, mnogo složenija.
Talenat nije isto što i rana dominacija
Jedna od najvećih grešaka u omladinskom sportu jeste uvjerenje da je najbolje dijete sa 12 godina automatski i najveći talenat.
Djeca u tom uzrastu razvijaju se različitim tempom. Neko sa 12 godina fizički izgleda kao petnaestogodišnjak, dok drugi tek ulazi u fazu intenzivnog rasta. Prednost u snazi ili brzini često nema nikakve veze sa dugoročnim potencijalom.
Iskusni treneri zato mnogo više pažnje obraćaju na ono što dijete može postati nego na ono što trenutno jeste.
Ljubav prema treningu važnija je od medalje
Pravi talenat gotovo uvijek pokazuje jednu zajedničku osobinu – želi da trenira.
Ne zato što ga roditelji tjeraju ili zato što očekuje nagradu nakon utakmice, već zato što uživa u procesu. Dijete koje poslije treninga želi da ostane još deset minuta kako bi usavršilo udarac, šut ili tehniku često posjeduje mnogo veći potencijal od vršnjaka koji pobjeđuje zahvaljujući fizičkoj nadmoći.
Motivacija koja dolazi iznutra mnogo je snažniji pokazatelj budućeg uspjeha nego trenutni rezultati.
Način razmišljanja često otkriva više od fizičkih sposobnosti
Sa 12 godina počinje razvoj sportske inteligencije.
Kako dijete donosi odluke pod pritiskom? Da li vidi rješenja prije drugih? Da li razumije igru ili samo slijedi loptu? Upravo ta sposobnost čitanja situacija razlikuje prosječne igrače od onih koji kasnije postaju lideri svojih ekipa.
Fizičke karakteristike mogu se razvijati godinama. Sportska inteligencija mnogo teže.
Karakter pobjeđuje talenat koji ne radi
U sportu postoji poznata izreka da rad pobjeđuje talenat kada talenat ne želi da radi.
Upornost, disciplina i spremnost da dijete prihvati poraz često predstavljaju presudnu razliku. Nije važno samo kako reaguje nakon pobjede. Mnogo je važnije kako se ponaša kada izgubi.
Dijete koje poslije neuspjeha traži način da bude bolje obično ima veći potencijal od onoga koje nakon prve prepreke odustaje ili traži izgovore.
Roditelji imaju veću ulogu nego što misle
Najveći broj mladih sportista ne odustane zbog napornih treninga. Odustanu zbog pritiska.
Pretjerana očekivanja, stalna poređenja sa drugom djecom, analiza svake greške poslije utakmice ili insistiranje da dijete mora postati profesionalac mogu uništiti ono zbog čega je sport uopšte počeo – radost igre.
Najbolji roditelji nijesu oni koji poslije meča analiziraju svaki potez. To su oni koji na povratku kući pitaju jednostavno: „Jesi li uživao?“
Takvo pitanje gradi sportistu mnogo više nego kritika.
Nijedan trener ne može sa sigurnošću predvidjeti budućnost
Istorija sporta prepuna je primjera djece koja sa 12 godina nijesu bila među najboljima, a kasnije su postala šampioni. Istovremeno, brojni „čudesni talenti“ nestali su prije ulaska u seniorski sport.
Razlog je jednostavan. Sportski razvoj nije pravolinijski proces. On zavisi od zdravlja, psihološke stabilnosti, podrške porodice, kvaliteta treninga, povreda, obrazovanja i brojnih okolnosti koje nijedan test ne može precizno izmjeriti.
Zato ozbiljni treneri nikada ne govore da je neko „sigurno budući reprezentativac“. Oni govore da dijete ima potencijal koji treba pažljivo razvijati.
Zaključak
Možda najveća greška koju odrasli prave jeste to što u dvanaestogodišnjem djetetu pokušavaju da vide budućeg profesionalca, umjesto da vide dijete koje tek otkriva sebe. Talenat nije pehar osvojen na pionirskom turniru, niti broj postignutih golova ili medalja sa školskih takmičenja. Pravi talenat je spoj radoznalosti, discipline, karaktera i želje da se svakog dana bude makar malo bolji nego juče.
Zadatak roditelja i trenera nije da predvide budućnost. Njihov posao je da stvore okruženje u kojem će dijete razvijati svoje sposobnosti bez straha od greške i bez tereta velikih očekivanja. Jer sport ne gradi samo šampione. Prije svega, gradi ljude. A kada dijete izraste u odgovornu, upornu i samouvjerenu osobu, tada je uspjeh ostvaren – bez obzira na to hoće li jednog dana igrati u najvećim arenama ili ostati zaljubljenik u sport tokom cijelog života.
ETOportal
