Status penzionera u Crnoj Gori ponovo je u središtu javne debate, ali ovoga puta ton je oštriji nego ranije. Predstavnici najstarije populacije otvoreno poručuju da je strpljenje pri kraju, traže povećanje penzija, češće usklađivanje primanja i institucionalno prisustvo u Socijalnom savjetu. Njihova argumentacija oslanja se na poraznu socijalnu sliku jer više od polovine penzionera, kako tvrde, živi na ivici siromaštva, dok prosječna penzija zaostaje za realnim troškovima života. U uslovima kontinuiranog rasta cijena hrane, energenata i lijekova, pitanje dostojanstva starijih postaje i pitanje društvene odgovornosti.
Zahtjev da se penzije usklađuju četiri puta godišnje predstavlja pokušaj da se amortizuju inflatorni udari, ali istovremeno otvara ozbiljnu dilemu, koliko je takav model fiskalno održiv? Budžet Crne Gore već značajan dio izdvaja za penzijski sistem, a svako novo povećanje zahtijeva ili preraspodjelu sredstava ili dodatno zaduženje. Poruka da „novac mora da se nađe, pa i iz duga“ politički je snažna, ali ekonomski kompleksna. Između socijalne pravde i makroekonomske stabilnosti nalazi se prostor u kojem će Vlada morati da pronađe održivo rješenje.
Najava protesta i mogućeg političkog organizovanja penzionera dodatno komplikuje situaciju. Ukoliko se njihovi zahtjevi ne čuju kroz institucionalni dijalog, mogli bi ih artikulisati na ulici, pa čak i na izborima. To bi značilo novu političku dinamiku u kojoj bi populacija koja čini više od četvrtine stanovništva tražila direktan uticaj na donošenje odluka. Pred državom je, stoga, izbor, otvoriti ozbiljan socijalni dijalog i tražiti kompromisno rješenje ili se suočiti sa talasom nezadovoljstva koji bi mogao imati i političke posljedice.
ETOportal / V.M.
