Poglavlje 13 je zatvoreno, ali posao nije. EU može donijeti novac, tržište i modernizaciju, ali samo ako Crna Gora prije članstva izgradi ono što danas nedostaje – infrastrukturu, kontrolu, organizovano tržište i povjerenje ribara u državu.
Najveća opasnost za crnogorsko ribarstvo nije to što će Evropska unija tražiti više standarde. Najveća opasnost je da će standardi stići prije nego što domaći ribari dobiju uslove da ih ispune.
Crna Gora je Poglavlje 13 privremeno zatvorila krajem 2025. godine. U procesu pregovora usvojeni su Zakon o organizaciji tržišta u ribarstvu i akvakulturi, Zakon o morskom ribarstvu, Zakon o akvakulturi i Zakon o strukturnim mjerama i dodjeli državne pomoći u ribarstvu i akvakulturi. Vlada je, uz to, usvojila akcioni plan za jačanje administrativnih, inspekcijskih i kontrolnih kapaciteta.
Formalno gledano, to je ozbiljan rezultat. Ali zatvaranje poglavlja nije kraj reforme. To je trenutak kada počinje teži dio, primjena.
Evropska komisija je u izvještaju za 2025. ocijenila da je Crna Gora u oblasti ribarstva „umjereno spremna“, uz dobar napredak, ali je ukazano da ostaje posao na sprovođenju evropskih pravila, administrativnim i kontrolnim kapacitetima i praktičnoj primjeni sistema.
To je važno jer evropska politika ribarstva nije samo zakon napisan u Podgorici. Ona podrazumijeva kontrolu ulova, praćenje plovila, upravljanje ribljim stokovima, podatke, inspekciju, tržišne standarde, sljedljivost proizvoda, upravljanje flotom i zaštitu resursa.
Drugim riječima, u EU se ne ulazi tako što se donese zakon o ribarstvu. U EU se ulazi kada zakon počne da funkcioniše na moru.
Šta ribar dobija od Evropske unije?
Crnogorski ribari mogu dobiti mnogo, ali pod uslovom da država pripremi sektor da taj novac i mogućnosti stvarno iskoristi.
Zvanična pregovaračka dokumentacija kao koristi navodi modernizaciju sektora, ulaganje u infrastrukturu, veću konkurentnost domaćih proizvoda, pristup zajedničkom tržištu i mogućnost korišćenja evropskih fondova nakon članstva. Posebno se govori o sredstvima za modernizaciju flote, infrastrukturu i akvakulturu.
Još prije zatvaranja Poglavlja 13 iz Vlade i pregovaračkog tima stizala je poruka da evropski fondovi mogu biti snažan pokretač investicija. Navodila se mogućnost subvencija od 50 do 90 odsto za kopnenu logistiku i infrastrukturu koja crnogorskom sektoru nedostaje.
Ako se sredstva pravilno koriste, ono što danas izgleda kao slabost može postati razvojna šansa, moderna plovila, hladnjače, uređena mjesta za iskrcaj, skladišta, logistika, digitalno praćenje, kvalitetniji proizvodi i bolji plasman.
Ali EU fondovi nijesu čarobni novac.
Potrebni su projekti, institucije, stručni ljudi, procedure, sufinansiranje i sposobnost da se investicije sprovedu. Ako toga nema, fond ostaje samo stavka u dokumentu.
A šta EU može oduzeti?
To je druga strana priče o kojoj se mnogo manje govori.
Evropsko tržište je veće, ali je i konkurencija veća.
Crnogorski ribar više neće moći da računa na relativno zatvoreno domaće tržište kao dovoljnu zaštitu. Moraće da posluje po pravilima koja važe za sve. Moraće da dokazuje porijeklo i sljedljivost proizvoda, poštuje tehničke mjere, pravila kontrole i ograničenja koja proizlaze iz upravljanja resursima.
To znači da će država morati da kontroliše sve, ali i da ribaru omogući da sve to može da ispuni.
Tu se nalazi jedan od najvećih rizika.
Ako se evropska pravila primijene kao lista zabrana, mali ribari će ih doživjeti kao dodatni teret.
Ako se primijene zajedno sa infrastrukturom, finansijskom podrškom i organizovanim tržištem, ista pravila mogu postati zaštita ozbiljnog profesionalnog ribarstva.
Ribari ne mogu sami protiv tržišta jer je jedna od slabosti crnogorskog sektora jeste njegova usitnjenost. Mali proizvođač teško može sam pregovarati sa velikim kupcem, organizovati logistiku, skladištenje, hlađenje, distribuciju i marketing.
Zato evropski model insistira na organizovanju proizvođača.
I zvanična crnogorska dokumentacija upravo u tome vidi jednu od mogućnosti za jačanje pregovaračke pozicije ribara i bolju organizaciju sektora.
To je možda i najveća razvojna lekcija za crnogorske ribare jer budućnost nije samo u većem broju brodova. Ona je u boljoj organizaciji.
Riba iz mora ne završava svoju ekonomsku vrijednost kada je izvučena iz mreže. Tada tek počinje drugi dio posla. Ako se ulov proda odmah, po cijeni koju diktira prvi kupac, najveći dio vrijednosti ostaje van ribarskog domaćinstva. Ako postoji organizovan lanac, iskrcaj, hlađenje, skladištenje, prerada, brendiranje i plasman, ista riba može vrijediti mnogo više.
Najteži problem nije riba. To je povjerenje.
Kada ribari najavljuju vraćanje dozvola, država ne bi trebalo da reaguje samo pitanjem da li je prijetnja protestom opravdana.
Treba se zapitati zašto su ljudi koji su investirali novac, kupili plovila, plaćaju dažbine i imaju dozvole došli do zaključka da im je racionalnije da odustanu od profesionalnog ribolova. Prema navodima predstavnika ribara, neki već razmišljaju da, umjesto komercijalnog ribolova, pređu na sportski ribolov ili turizam.
Ako se to dogodi u većem obimu, Crna Gora neće samo izgubiti nekoliko ribara. Izgubiće dio znanja, tradicije, proizvodnje hrane i ljudi koji su generacijama vezani za more.
I tu se vraćamo na početak.
Država je zatvorila Poglavlje 13. Ribari sada traže da se otvori nešto drugo, pitanje kako će tačno izgledati njihov život kada Crna Gora postane dio evropskog tržišta.
Vrijeme je za dogovor koji nije još jedan sastanak
ETOportal / V.M.
