Nelegalna eksploatacija resursa, zagađenje rijeka, nepropisno odlaganje otpada i uništavanje prirodnih područja predstavljaju ozbiljan izazov. Pitanje je zašto sistem i dalje teško odgovara na ekološki kriminal.
Ekološki kriminal više nije samo pitanje zaštite prirode. On je postao pitanje zdravlja ljudi, kvaliteta života i budućnosti jedne države.
Iako Crna Gora ima zakone koji regulišu zaštitu životne sredine, u praksi se često postavlja pitanje zašto brojni slučajevi narušavanja prirode godinama čekaju epilog.
Od nelegalnog odlaganja otpada, zagađenja vodotokova, nelegalne gradnje u zaštićenim područjima, do nekontrolisane eksploatacije prirodnih resursa – problemi su poznati, ali reakcija sistema često nije dovoljno brza i efikasna.
Gdje su rupe u sistemu?
Jedan od najvećih problema jeste nedovoljna koordinacija između institucija.
Za zaštitu životne sredine odgovorni su različiti organi – inspekcije, lokalne uprave, policija, tužilaštvo i druge institucije. Kada između njih nema dovoljno brze razmjene informacija i zajedničkog djelovanja, odgovornost se često prebacuje sa jednih vrata na druga.
Drugi problem je nedostatak kapaciteta.
Inspekcijske službe često imaju ograničene ljudske i tehničke resurse, dok su pojedini ekološki prekršaji složeni i zahtijevaju stručna vještačenja i dugotrajan postupak.
Kazne koje ne odvraćaju?
Još jedno pitanje koje se često postavlja jeste da li su kazne dovoljno ozbiljne da spriječe ponavljanje prekršaja.
Ako neko zaradi značajnu korist uništavajući prirodu, a nakon toga plati kaznu koja je manja od ostvarene dobiti, sistem ne šalje dovoljno snažnu poruku da je takvo ponašanje neprihvatljivo.
Zaštita životne sredine ne može se zasnivati samo na reakciji nakon nastale štete. Potrebna je prevencija, stalni nadzor i odgovornost svih učesnika.
Priroda nema mogućnost žalbe
Rijeke, šume, mora i planine ne mogu podnijeti prijavu, angažovati advokata ili tražiti zaštitu. Zato je uloga institucija ključna.
Crna Gora ima prirodno bogatstvo koje je jedan od njenih najvećih resursa – ali istovremeno i jednu od najvećih odgovornosti.
Borba protiv ekološkog kriminala ne smije biti povremena reakcija kada problem postane vidljiv javnosti. Ona mora biti stalni posao institucija, jer šteta nanesena prirodi često nije popravljiva.
Pitanje zato nije samo ko je počinio ekološki prekršaj, već i zašto je sistem dozvolio da do njega uopšte dođe.
ETOportal
