Centri za socijalni rad nijesu obični šalterski servisi, već posljednja institucionalna adresa za građane koji žive od minimalnih primanja. Zato višemjesečno čekanje na odluke o tuđoj njezi i pomoći i ličnoj invalidnini nije samo administrativni zastoj, ono može postati pitanje dostojanstva, zdravlja i gole egzistencije.
Na hiljade zahtjeva koji čekaju odluku socijalno-ljekarskih komisija otvaraju pitanje da li sistem socijalne zaštite u Crnoj Gori funkcioniše u skladu sa svojom osnovnom svrhom. Građani koji se obraćaju centrima za socijalni rad nijesu obični korisnici javne administracije. Među njima su lica sa invaliditetom, teško oboljeli, radno nesposobni, stari i materijalno ugroženi građani, kojima su tuđa njega i pomoć ili lična invalidnina često jedini redovni prihodi. Prema ranije objavljenim informacijama dnevnika Dan, u pojedinim centrima nagomilani su brojni neriješeni predmeti, uključujući i zahtjeve koji su čekali mjesecima. Brojke za Berane i Bijelo Polje objavljene su kao nezvanična saznanja i zato zahtijevaju zvaničnu potvrdu, ali sama činjenica da su komisije duže vrijeme bile neaktivne pokazuje da problem nije smio biti prepušten čekanju. Kada građanin bez drugih prihoda mjesecima čeka odluku o naknadi koja mu omogućava da plati lijekove, hranu, račune ili pomoć drugog lica, tada se ne odgađa samo upravni postupak, ugrožava se njegova svakodnevna egzistencija.
Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti propisuje da su materijalna davanja i usluge dio sistema socijalne zaštite, a među osnovnim materijalnim davanjima nalaze se lična invalidnina i dodatak za njegu i pomoć. Svrha tog sistema jeste unapređenje kvaliteta života, zaštita korisnika i podrška u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba. Upravo zato centri za socijalni rad ne mogu biti posmatrani kao institucije koje samo primaju dokumentaciju i čekaju da se steknu organizacioni uslovi. Oni su javni servisi sa posebnom odgovornošću prema ljudima koji se često nalaze u stanju socijalne potrebe i nemaju finansijsku rezervu da premoste višemjesečni zastoj. Administrativne promjene, nedostatak komisija, reorganizacija resora ili problemi u kadrovskom planiranju mogu objasniti kako je do zastoja došlo, ali ne mogu biti dovoljan odgovor građaninu koji zbog kašnjenja ostaje bez novca potrebnog za osnovne životne potrebe. Sistem mora imati mehanizme kontinuiteta, hitnog postupanja i zaštite korisnika upravo onda kada je administracija u promjeni.
Ministar socijalnog staranja, brige o porodici i demografije Damir Gutić najavio je da će se zaostali predmeti rješavati po prioritetima. To je nužan prvi korak, ali javnost ima pravo da zna koliko predmeta čeka, koliko dugo traje prosječan postupak, koliko komisija radi, kojim redosljedom će se rješavati zahtjevi i u kojem roku će zaostaci biti uklonjeni. Za socijalno ugroženog građanina izraz „rješavaćemo po prioritetima“ nema stvarnu vrijednost ako ne postoji jasan rok i ako ne zna kada će dobiti odluku. Ministar mora imati u vidu da evropski standardi socijalne zaštite nijesu samo propisi i strategije, već sposobnost institucija da pravo učine dostupnim, djelotvornim i pravovremenim. Socijalna država se ne mjeri brojem usvojenih dokumenata, već načinom na koji postupa prema čovjeku koji nema od čega da živi dok čeka rješenje. Kako narod kaže: „Sit gladnome ne vjeruje.“ Upravo zato je potrebno postaviti jednostavno pitanje: đe je socijalna država i đe je država socijalne pravde ako najranjiviji građani mjesecima čekaju ostvarenje zakonom propisanih prava? Odgovor ne može biti novo obećanje, već hitno rješavanje zaostalih predmeta, transparentni rokovi, odgovornost za propuste i sistem koji neće dozvoliti da nečija bolest, invaliditet ili siromaštvo postanu razlog da još duže čeka pomoć.
ETOportal / V.M.
