AI nam pomaže da radimo brže i lakše, ali gdje prestaje pomoć, a počinje zavisnost od vještačke inteligencije?
AI Fokus/Nataša Goleš
Vještačka inteligencija je za relativno kratko vrijeme postala dio naše svakodnevice. Pitamo je šta da napišemo, kako da riješimo problem, šta da kupimo, kako da učimo, gdje da putujemo, pa čak i šta da kažemo nekome.
I onda se nameće jedno pomalo neprijatno pitanje:
Možemo li postati zavisni od AI?
Ne mislim na zavisnost u klasičnom smislu. Ne postoji zvanična dijagnoza „AI zavisnosti“, niti se može reći da je svako ko svakodnevno koristi chatbot zavisan.
Problem je negdje drugdje.
Možemo li se toliko naviknuti na to da nam vještačka inteligencija sve olakšava da jednog dana počnemo da izbjegavamo i ono što smo nekada bez problema radili sami?
Danas ćemo možda napisati nekoliko rečenica i tražiti od AI da ih „uljepša“. Sjuta ćemo mu prepustiti cijeli tekst. Onda ćemo možda početi da ga pitamo kako da donesemo neku odluku. A poslije toga – zašto bismo uopšte sami razmišljali kada odgovor možemo dobiti za nekoliko sekundi?
Tu već počinje zanimljivija priča.
Nije problem koliko koristimo AI
Ako neko koristi AI osam sati dnevno na poslu, to ne znači da je zavisan. Isto kao što ni hirurg nije zavisan od skalpela zato što ga koristi svakog dana.
Pitanje je šta nam AI radi sa navikama i sposobnostima.
Ako ga koristimo da brže dođemo do informacija, da provjerimo ideju ili da naučimo nešto novo – AI je alat. Ako bez njega više ne želimo ni da pokušamo da riješimo problem – onda imamo razlog da zastanemo. Jer postoji velika razlika između:
„AI mi pomaže da razmišljam“ i„AI razmišlja umjesto mene.“
Ta granica je mnogo važnija od broja sati koje provedemo uz chatbot.
A šta je sa emocijama?
Tu stvari postaju još zanimljivije. AI može da razgovara sa nama u bilo koje doba dana. Ne žuri mu se. Ne nervira se. Neće reći da smo dosadni. Možemo mu postaviti isto pitanje deset puta i dobićemo odgovor.
Za čovjeka koji je usamljen, pod stresom ili jednostavno želi nekoga da sasluša, takav razgovor može biti veoma privlačan.
Istraživanja već počinju da proučavaju emocionalnu vezanost ljudi za AI chatbotove. To ne znači da će svako ko razgovara sa AI postati zavisan. Ali znači da se granica između alata i sagovornika polako pomjera. A to je nešto što ćemo morati ozbiljno da pratimo.
Šta ćemo izgubiti ako sve prepustimo AI?
Možda nećemo izgubiti ništa. Možda ćemo izgubiti nešto što danas uzimamo zdravo za gotovo – naviku da sami pokušamo. Da pogriješimo. Da tražimo. Da razmišljamo.Da napišemo lošu prvu verziju pa je popravimo. Da donesemo odluku i živimo sa njenim posljedicama. Jer čovjek ne razvija sposobnosti tako što mu neko uvijek daje gotov odgovor. Razvija ih upravo dok pokušava da dođe do odgovora.
Zato ne mislim da je rješenje u tome da bježimo od vještačke inteligencije. Naprotiv. AI će biti sve prisutniji i bilo bi besmisleno praviti se da nije tako.
Ali možda bi bilo dobro da povremeno uradimo nešto potpuno staromodno:
da pokušamo sami, prije nego što pitamo AI. Ne zato što je AI naš neprijatelj. Nego zato što ne bih voljela da jednog dana dođemo do trenutka kada više ne znamo šta možemo sami – jer smo previše navikli da pitamo mašinu.
Možda, dakle, najveća opasnost nije u tome što će vještačka inteligencija postati pametnija. Možda je veće pitanje:
hoćemo li mi postati manje spremni da mislimo bez nje?
ETOportal
