Postoje statistike koje se pročitaju, komentarišu i zaborave. A postoje i one koje bi morale da natjeraju državu da zastane. Podaci MONSTAT-a o siromaštvu u Crnoj Gori pripadaju ovoj drugoj vrsti. Stopa rizika od siromaštva u 2025. godini porasla je na 20,9 odsto, sa 20 odsto godinu ranije, dok je prag rizika za domaćinstvo sa dvije odrasle osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina dostigao 10.222 eura godišnje, odnosno oko 851,83 eura mjesečno. To nijesu samo procenti u statističkoj tabeli. To je pitanje koliko jedna porodica može da plati hranu, stanarinu, struju, lijekove, školu i prevoz, a da joj na kraju mjeseca ne ostane samo pitanje, od čega će živjeti sjutra. Upozorenja da su djeca među najugroženijima dodatno bi morala da zabrinu, jer siromaštvo djeteta nije samo trenutni nedostatak novca već često početak dugog lanca obrazovne, zdravstvene i socijalne uskraćenosti. Kada više od petine stanovništva živi ispod relativnog praga rizika od siromaštva, pitanje više nije da li država ima socijalnu politiku, već koliko je ona djelotvorna.
Problem nastaje onda kada se siromaštvo u javnom prostoru pretvori u humanitarnu sezonu, građani doniraju, organizacije prikupljaju, mediji objave apel, neko uplati novac i društvo na trenutak osjeti da je uradilo dovoljno. Nije. Humanitarna pomoć može biti izraz solidarnosti, ali ne može biti zamjena za socijalnu politiku. Država ima obavezu da zaštitu najugroženijih učini predvidivom, sistemskom i dostojanstvenom. Vlada istovremeno navodi da su u sistemu socijalne i dječje zaštite unaprijeđena materijalna davanja i da je za 2026. planiran niz aktivnosti u toj oblasti. Ali upravo zato raste obaveza da se pokaže šta ta poboljšanja znače u životu čovjeka koji nema dovoljno novca za osnovne potrebe. Jer ako prag rizika raste mnogo brže od mogućnosti siromašnih da ga prate, onda nije dovoljno samo administrativno evidentirati korisnike i redovno izvršavati uplate. Potrebno je preispitati iznose davanja, kriterijume, obuhvat i njihovu usklađenost sa stvarnim troškovima života. Država koja zna koliko ljudi živi na ivici egzistencije mora znati i koliko novca je potrebno da tu ivicu pomjeri.
Najopasnije je, međutim, kada se na siromaštvo naviknemo. Kada porodica koja nema dovoljno za pristojan život postane „socijalni slučaj“, dijete bez školskog pribora samo još jedan broj, a starac koji bira između računa i ljekova dio uobičajene slike društva. Tu prestaje problem statistike i počinje problem države. Crna Gora ne može ozbiljno govoriti o ekonomskom napretku, evropskim standardima i rastu životnog standarda dok istovremeno prihvata da veliki broj njenih građana ne može bez pomoći sa strane da obezbijedi minimum dostojanstva. MONSTAT-ovi podaci nijesu optužnica protiv jedne vlade, već račun koji društvo svake godine dobija na sto. Ali vlast je ta koja odlučuje hoće li taj račun platiti ozbiljnom socijalnom politikom ili će ga ponovo proslijediti humanitarnim organizacijama, donatorima i građanima. Siromaštvo se ne pobjeđuje saopštenjem, jednokratnom pomoći niti apelom za solidarnost. Pobjeđuje se politikom koja čovjeku omogućava da od svog rada, penzije ili socijalnog prava živi, a ne preživi.
ETOportal / V.M.
