Ekstremne ljetnje temperature, dugotrajne suše i sve učestaliji požari ne ugrožavaju samo ljude, šume i infrastrukturu, već i životinjski svijet, o kojem se u javnosti i institucionalnim apelima govori iznenađujuće malo. Dok se građani svakodnevno upozoravaju na opasnosti od visokih temperatura i požara, gotovo da nema organizovanih i vidljivih apela nadležnih institucija kako zaštititi životinje u ovakvim okolnostima. Divlje životinje ostaju bez prirodnih izvora vode, hrane i zaklona, posebno na područjima pogođenim požarima, dok domaće i napuštene životinje u urbanim sredinama trpe visoke temperature, žeđ i nedostatak hlada. Zato se opravdano nameće pitanje: da li u sistemu zaštite i spašavanja postoji konkretan plan za zaštitu životinja tokom ekstremnih vremenskih prilika?
Posebnu odgovornost imaju korisnici lovišta, odnosno lovačka udruženja kojima je povjereno upravljanje i gazdovanje lovištima. Upravo zbog toga javnost ima pravo da zna koliko je tokom ovog ljeta u lovištima postavljeno i funkcionalno hranilišta i pojilišta, ko ih kontroliše, koliko se često dopunjavaju vodom i hranom i da li postoji evidencija o stanju divljači na područjima pogođenim požarima i sušom. Ako se od korisnika lovišta očekuje odgovorno gazdovanje divljači, onda ekstremne vremenske prilike moraju biti vrijeme pojačane brige, a ne institucionalne tišine. Posebno zabrinjava činjenica da požari ne predstavljaju samo trenutnu opasnost od uginuća životinja, već uništavaju njihova staništa, izvore hrane i prirodna skloništa, zbog čega posljedice mogu trajati mjesecima i nakon što vatra bude ugašena.
Ništa manje važno pitanje odnosi se na gradove i lokalne samouprave. Šta lokalne uprave konkretno rade za napuštene pse i mačke, ali i za ptice i druge životinje koje tokom vrelih dana nemaju pristup vodi? Koliko je javnih pojilišta postavljeno, koliko gradskih fontana trenutno funkcioniše, a koliko ih je van upotrebe i moguli biti osposobljeno? Jednostavna posuda sa svježom vodom postavljena na bezbjednom mjestu može predstavljati ogromnu pomoć životinji koja se bori sa dehidracijom. Isto se odnosi i na ptice, pčele i druge oprašivače i sitne životinje koje zavise od vode i vegetacije. Ako lokalne vlasti već raspolažu infrastrukturom koja može pomoći, postavlja se pitanje zašto se u periodima ekstremnih temperatura ne pokrene koordinisana akcija postavljanja i održavanja pojilišta na javnim površinama.
Posebno očekujemo odgovor nadležnih državnih organa i veterinarske struke: gdje su javni apeli i stručne preporuke za zaštitu životinja od posljedica ekstremnih vrućina? Vlasnicima i građanima treba jasno ukazati na opasnost od dehidracije i toplotnog udara kod životinja, obavezu obezbjeđivanja dovoljne količine vode i hlada, ali i na odgovorno postupanje prema napuštenim životinjama. Istovremeno, institucije nadležne za zaštitu životinja, lokalne samouprave, korisnici lovišta, veterinarske službe i organizacije za zaštitu životinja morali bi imati jasnu međusobnu koordinaciju u kriznim periodima. Zaštita dobrobiti životinja ne smije biti aktivirana tek kada se pojavi problem, ona mora počivati na prevenciji, naročito kada su vremenski uslovi unaprijed poznati i kada upozorenja na visoke temperature traju danima.
Zato ovo nije samo pitanje saosjećanja prema životinjama, već pitanje odgovornosti institucija, primjene propisa i odnosa društva prema živom svijetu. Dok se država odvažno bori protiv požara, moramo pitati i šta se radi za životinje koje zbog tih požara gube staništa, hranu i vodu, šta rade lovačka udruženja u lovištima, šta rade lokalne uprave u gradovima, šta preporučuje veterinarska struka i gdje je institucionalni apel građanima da pomognu? „Selo moje snom mrtvijem spava“ možda je stih, ali životinje ne mogu da čekaju da se probudimo. One ne mogu same pronaći rješenje, zatražiti pomoć niti upozoriti na opasnost. Zato je naša obaveza da to učinimo na vrijeme, jer se odgovornost prema životinjama ne mjeri samo onim što uradimo kada ih ugrožene vidimo, već prije svega onim što smo učinili da do njihovog stradanja ne dođe.
NVO “ Dječiji savez Crne Gore „
