Nova stambena naselja sve više dobijaju beton, parking i komercijalne sadržaje, a gube javne sportske terene. Šta takav urbanizam znači za djecu, sport i budućnost Crne Gore?
Autor : mr Vojislav Marković
Kada se danas govori o novim stambenim naseljima, uglavnom se govori o kvadratima, parkingu, saobraćajnoj povezanosti i komercijalnim sadržajima. Mnogo rjeđe o tome gdje će djeca igrati fudbal, košarku ili odbojku. U trci za što većom iskorišćenošću prostora, javne sportske i rekreativne površine sve češće postaju ono čega se najlakše odreći. Na njihovom mjestu niču beton, parking, ugostiteljske bašte, prodajni i drugi komercijalni sadržaji. Na papiru naselje može imati igralište, ali između nekoliko sprava za najmlađe i stvarnog prostora za sport postoji ogromna razlika. Poseban problem je što se u toj urbanističkoj računici gotovo izgubio tinejdžer, dijete koje je preraslo ljuljašku, a još nema novca da plaća članarinu u privatnom klubu ili termin u komercijalnoj sportskoj hali. Nekada je sportski teren bio prirodni dio naselja, mjesto gdje se djeca okupljaju, takmiče, upoznaju, uče da pobjeđuju i gube. Danas se javni prostor sve češće podređuje logici tržišta, a ono što ne donosi neposredan prihod gura se prema zakonskom minimumu.
Problem, međutim, nije samo urbanistički. On je duboko društveni. Kada se javni sportski teren zamijeni komercijalnim sadržajem, sport prestaje da bude jednako dostupan svima. Dijete iz porodice koja može da plaća privatni trening imaće više mogućnosti, dok će ono koje nema takve uslove ostati upućeno na slučajnost i improvizaciju. Tako se jedna od najvažnijih društvenih funkcija javnog prostora , da djeci omogući besplatno kretanje, igru, druženje i razvoj , pretvara u uslugu koja se kupuje. U starijim naseljima to je bilo nezamislivo. Teren ispred zgrade ili školsko igralište bili su otvoreni svima. Upravo na tim terenima stasavali su dječaci i djevojčice koji su kasnije postajali vrhunski sportisti, reprezentativci i osvajači medalja. Niko tada nije mogao znati ko će od djece sa školskog igrališta jednog dana nositi grb Crne Gore. Ali grad je stvarao uslove da se takav talenat pojavi i bude prepoznat. Danas smo, čini se, sve više zainteresovani da proizvedemo što više prodajnih kvadrata, a sve manje da proizvedemo prostor u kojem će dijete moći da otkrije za šta je sposobno.
To nije posljedica samo pogrešnog arhitektonskog ukusa. Riječ je o promjeni prioriteta. Kada investitoru svaki kvadrat znači prihod, sportski teren, zelenilo i otvoreni prostor postaju površine koje „koštaju“. Zato javni interes mora biti zaštićen pravilima koja neće zavisiti od dobre volje tržišta. Ako se od investitora zahtijeva da obezbijedi odgovarajući broj parking mjesta, zašto bi bilo manje važno da obezbijedi prostor za fizički razvoj djece? Ako planiramo koliko stanovnika može da primi jedno naselje, moramo planirati i gdje će ti stanovnici živjeti, igrati se, baviti sportom i provoditi slobodno vrijeme. Dijete ne smije biti samo broj u planskoj dokumentaciji. Ono je korisnik prostora sa konkretnim razvojnim, fizičkim i socijalnim potrebama. Zato svakom novom stambenom naselju treba da pripadaju funkcionalne zelene površine, bezbjedna igrališta za različite uzraste i, posebno, multifunkcionalni sportski tereni dostupni bez naknade. Košarka, mali fudbal, odbojka, rukomet, trčanje i slobodna igra nijesu luksuz. To su osnovni elementi zdravog odrastanja.
Crna Gora bi zato morala da se zapita kakav grad danas gradimo i kakvu generaciju sjutra očekujemo. Već je prošao jedan olimpijski ciklus, pa drugi, a vrhunski sporski rezultati postaju sve udaljeniji i sve je manje prostora za iluziju da se sportski talenat može razvijati bez infrastrukture, masovnog sporta i dostupnih terena. Medalja se ne osvaja u kafiću, niti budući reprezentativac nastaje u komercijalnoj igraonici. On najčešće počinje upravo tamo gdje niko ne naplaćuje ulaz,na školskom igralištu, betonskom terenu između zgrada, u parku ili na malom fudbalskom igralištu u kvartu. Ako takvih mjesta više nema, ne nestaje samo prostor za igru. Nestaje i mogućnost da neko dijete napravi prvi korak prema sportu, da bude primijećeno, da razvije talenat i jednog dana postane šampion. Zato pitanje novih naselja nije samo pitanje urbanizma. To je pitanje kakvu budućnost ostavljamo djeci. Grad koji svaku slobodnu površinu pretvara u beton možda dobija više kvadrata, ali rizikuje da izgubi nešto mnogo vrednije, generacije zdrave, aktivne i talentovane djece. Ako želimo šampione, prvo im moramo ostaviti teren.
