Evropa traži rješenja za sve skuplje stanovanje, dok cijene novih stanova u Crnoj Gori rastu. Ko će zaštititi mlade, porodice i podstanare?
Nekada je stan bio pitanje sigurnosti, danas je za sve veći broj Evropljana pitanje opstanka. U velikim evropskim gradovima cijene nekretnina i kirije rastu brže od mogućnosti građana da ih plate, dok mladi sve kasnije napuštaju roditeljski dom, a penzioneri strahuju da će ostati bez krova nad glavom. To više nije problem pojedinca koji „nije dovoljno zaradio“, već pitanje društvenog modela u kojem stanovanje postaje roba čija se vrijednost određuje tržišnom potražnjom, dok se potreba čovjeka za krovom nad glavom potiskuje u drugi plan. Evropski gradovi zato počinju da traže drugačija rješenja. Beč, recimo, ima oko 220.000 gradskih stanova i još oko 200.000 subvencionisanih stambenih jedinica, pa više od 60 odsto stanovnika živi u jednom od tih oblika stanovanja. Bazel koristi javno zemljište kako bi omogućio izgradnju stanova bez toga da skupo zemljište u potpunosti bude uračunato u cijenu stanovanja, dok Pariz otkupljuje poslovne objekte i pretvara ih u stambeni prostor. Prag razvija stanove za zaposlene u javnom sektoru, a Dablin kroz model „Cost Rental Housing“ pokušava da pomogne ljudima koji zarađuju previše za socijalni stan, ali premalo da bi mogli da prate tržišne cijene.
Posebno je važna poruka koja dolazi iz Madrida. Slučaj 87-godišnje Marikarmen Abaskal, koja je nakon više od sedam decenija života u istom stanu izbačena iz svog doma, pokazao je koliko stambena kriza može da postane brutalna kada se pravo na stan sudari sa interesima vlasnika i investicionog kapitala. Njena kirija bila je povećana sa 500 na 2.650 eura, dok je njena penzija iznosila oko 1.350 eura. Nakon protesta širom Španije postignut je dogovor kojim bi trebalo da se vrati u svoj dom uz znatno nižu kiriju. Njen slučaj nije riješio špansku stambenu krizu, ali je pokazao nešto mnogo važnije: kada građani počnu da gube mogućnost da žive u gradovima u kojima su rođeni, rade i proveli cio život, stambena politika prestaje da bude tehničko pitanje urbanizma i postaje pitanje dostojanstva. Španija istovremeno suočava sa velikim manjkom stambenih jedinica, dok evropske metropole pokušavaju da povećanjem javnog i neprofitnog fonda ublaže pritisak privatnog tržišta.
A onda dolazimo do Crne Gore, gdje bi evropsko iskustvo moralo da bude ozbiljno upozorenje, a ne samo vijest koju pročitamo i zaboravimo. Prema najnovijim podacima MONSTAT-a, prosječna cijena kvadratnog metra stana u novogradnji u Crnoj Gori u drugom kvartalu 2026. godine dostigla je 2.557 eura, dok je u Podgorici iznosila 2.510, a u primorskom regionu čak 2.838 eura. To nijesu samo brojke sa tržišta nekretnina; iza njih su mladi ljudi koji odlažu osamostaljivanje, porodice koje decenijama otplaćuju kredite i podstanari kojima najveći dio mjesečnih prihoda odlazi na kiriju. Crna Gora zato ne bi smjela da čeka da stambena kriza postane socijalna eksplozija. Ako se stanovanje prepusti isključivo tržištu, logika profita uvijek će imati prednost nad logikom potrebe. Evropski primjeri pokazuju da postoje modeli javnih, subvencionisanih, zadružnih i neprofitnih stanova, kao i mogućnosti da država i opštine koriste zemljište i postojeće objekte kako bi povećale dostupnost stanovanja. Pitanje više nije da li građanima treba omogućiti pristupačan stan, već koliko dugo društvo može da prihvata da čovjek radi cijeli život, a da na kraju i dalje ne može da obezbijedi ono najosnovnije – mjesto koje može nazvati svojim domom.
ETOportal / V.M.
