Novi Pravilnik o lovnim sezonama otvorio je pitanje zaštite srne, laneta i divokoze, nadležnosti institucija i procedure davanja saglasnosti.
Novi Pravilnik o lovnim sezonama otvorio je ozbiljna pitanja o zaštiti biodiverziteta, proceduri donošenja propisa i odgovornosti institucija. Dok Ministarstvo ekologije najavljuje zaštitu 1.181 vrste, uključujući srnu i divokozu, isti resor je prethodno dao saglasnost na pravilnik kojim je za srnu i lane propisana lovna sezona od 1. oktobra do 31. decembra. Spor više nije samo pitanje lova , već pitanje ko donosi odluke o prirodi, na osnovu kojih podataka i uz čiju stručnu saglasnost.
Crna Gora je Ustavom proglašena ekološkom državom. Ta činjenica nije samo dio državnog identiteta, već bi trebalo da bude standard prema kojem se mjere odluke svake institucije koja upravlja prirodnim resursima.
Upravo zato novi Pravilnik o lovnim sezonama divljači, koji je potpisan 9. septembra, objavljen u „Službenom listu“ 16. septembra i stupio na snagu 24. septembra, nije običan podzakonski akt iz oblasti lovstva. On je postao test odnosa države prema biodiverzitetu, stručnim institucijama i procedurama koje bi trebalo da garantuju da se prirodnim bogatstvom upravlja odgovorno.
Šta zapravo piše u novom Pravilniku?
Prema tekstu objavljenom u „Službenom listu Crne Gore“, za srnu je propisana sezona od 1. oktobra do 31. decembra, dok je za srndaća predviđen period od 1. maja do 31. avgusta. Za divokozu, kao i za jelena običnog, jelena lopatara i muflona, lovna sezona za „sve kategorije“ traje od 1. oktobra do 31. decembra.
To znači da se od 1. oktobra pravilnikom formalno otvara mogućnost lova na kategorije divljači koje uključuju ženke i mladunčad.
U javnosti je posebno odjeknula činjenica da su srna i lane, prema novom Pravilniku, navedeni kao kategorije za koje je propisana lovna sezona.
I tu počinje ozbiljnije pitanje, da li je moguće propisati lovnu sezonu za određenu vrstu ili kategoriju divljači, a istovremeno pripremati akt kojim će ista vrsta biti stavljena pod režim zaštite prirode?
To nije samo političko pitanje. To je pitanje međusobne usklađenosti propisa.
Jedan potpis, dvije poruke o zaštiti prirode
Ministar ekologije Damjan Ćulafić posljednjih dana šalje javnosti poruku da će država dodatno pojačati zaštitu biodiverziteta.
Prema njegovoj najavi, nova Lista zaštićenih vrsta obuhvatiće 1.181 vrstu biljaka, životinja i gljiva, od čega 540 vrsta životinja. Na toj listi trebalo bi da se nađu i srna, divokoza, vuk, medvjed i jarebica.
To je, samo po sebi, važna najava.
Ali javnost ima pravo da postavi jednostavno pitanje, ako je cilj da se srna i divokoza zaštite, zašto je prethodno dat institucionalni pristanak na pravilnik kojim se za te vrste propisuje lovna sezona?
Ministar Ćulafić na kritike odgovara da njegovo ministarstvo nije imalo pravni osnov da uskrati saglasnost i da je postupalo nakon mišljenja Evropske komisije.
Sa druge strane, Ministarstvo poljoprivrede tvrdi da je pravilnik pripremljen u transparentnoj proceduri, uz saradnju sa Ministarstvom ekologije i pozitivne komentare Evropske komisije, te da su lovne sezone određene na osnovu stručnih i naučnih kriterijuma.
Dakle, imamo dvije institucionalne poruke koje moraju biti precizno razjašnjene.
Gdje je Agencija za zaštitu životne sredine?
Najozbiljnije pitanje u cijeloj priči odnosi se na ulogu Agencije za zaštitu životne sredine.
Prema izvještavanju „Vijesti“, izmjenama Zakona o divljači i lovstvu iz 2025. godine propisano je da se za određivanje lovne sezone i određena druga pitanja traži saglasnost organa uprave nadležnog za zaštitu prirode. „Vijesti“ navode da je Agencija za zaštitu životne sredine saopštila da nije konsultovana niti je dala stručno mišljenje, preporuke ili saglasnost na predmetni pravilnik.
To je pitanje koje ne bi smjelo biti riješeno političkim saopštenjima.
Ako zakon zaista propisuje određenu institucionalnu proceduru, odgovor mora dati pravna analiza nadležnog organa, ne politička interpretacija bilo koje strane.
Drugim riječima, javnost ima pravo da vidi:
-ko je bio nadležan da da saglasnost, šta je tačno traženo, od koga je traženo, šta je dostavljeno kao stručno obrazloženje i na osnovu kojeg zakonskog člana je saglasnost data.
To su dokumenti koji mogu riješiti dilemu.
Šta je sa evropskim standardima?
Ministarstvo poljoprivrede navodi da je pravilnik donesen uz pozitivne komentare Evropske komisije, dok Ćulafić takođe svoju odluku o davanju saglasnosti povezuje sa stavom Evropske komisije.
Ali evropski standardi zaštite prirode ne mogu se svesti na jednu rečenicu da je „Brisel dao pozitivno mišljenje“.
Ako se evropske institucije navode kao osnov za određenu odluku, javnost bi trebalo da vidi šta je konkretno Evropska komisija komentarisala, na koji dokument, u kojem trenutku i sa kojim preporukama.
Evropska praksa u zaštiti biodiverziteta počiva na stručnim podacima, stanju populacija, staništima, održivom upravljanju i primjeni relevantnih direktiva. Zato je pitanje dokumentacije važnije od političkog tumačenja.
Od „Bambija“ do plastičnih kesa
Posebno neobičan kontrast nastao je u javnoj komunikaciji Ministarstva ekologije.
Dok je javnost raspravljala o pravilniku kojim se propisuje lovna sezona za srnu i lane, ministar Ćulafić je 25. septembra poručio da bi potpuna zabrana plastičnih kesa mogla biti naredna mjera njegovog resora.
Ćulafić je tada rekao da će Ministarstvo analizirati rezultate postojeće politike i da bi sljedeći korak mogao biti potpuna zabrana plastičnih kesa. Prema njegovim riječima, količina plastičnih kesa na gradskoj deponiji smanjena je oko 70 odsto.
Zaštita od plastike jeste važna ekološka politika.
Ali zaštita životne sredine ne može biti samo pitanje otpada.
Priroda se ne štiti samo od plastične kese. Priroda se štiti i tako što se čuvaju staništa, populacije, migracioni koridori, mladunčad i biološka raznovrsnost.
Zato je razumljivo što dio stručne javnosti pita kako je moguće da se istovremeno promoviše stroža zaštita životne sredine, a da se donosi propis koji izaziva ozbiljne dileme upravo u oblasti zaštite divljih vrsta.
Saveljićev istup otvorio još jedno pitanje
U međuvremenu, crnogorski ornitolog Darko Saveljić javno je kritikovao novi Pravilnik, navodeći da su stručne preporuke Agencije ranije išle u pravcu uklanjanja pojedinih vrsta sa liste lovne divljači i njihove veće zaštite.
Agencija za zaštitu životne sredine potom je pokrenula disciplinski postupak protiv Saveljića, što je otvorilo novo pitanje, gdje se završava obaveza zaposlenog da poštuje instituciju, a gdje počinje pravo stručnjaka da javno upozori na ono što smatra ugrožavanjem javnog interesa.
To je pitanje koje prevazilazi sam lov.
U ozbiljnom sistemu zaštite prirode stručna kritika ne bi trebalo da bude zamijenjena institucionalnim ćutanjem. Ali isto tako, svaka javna tvrdnja mora biti potkrijepljena dokumentima, podacima i jasnom pravnom argumentacijom.
Ministar najavljuje da će zaštititi ono što je pravilnikom otvoreno za lov
U javnom nastupu 30. septembra Ćulafić je najavio da će srna biti među vrstama obuhvaćenim novom listom zaštićenih vrsta.
Istovremeno je ponovio da je njegovo ministarstvo dalo saglasnost na Pravilnik jer, kako tvrdi, nije imalo pravni osnov da je uskrati.
Upravo ovdje javnost očekuje odgovor koji nije politički, već pravni:
Ako je postojala mogućnost da Ministarstvo ekologije zaštiti srnu kroz novi Zakon o zaštiti prirode, da li je prije davanja saglasnosti na Pravilnik trebalo sačekati da taj sistem zaštite bude uspostavljen?
I drugo:
Da li podzakonski akt kojim se određuje lovna sezona može biti u koliziji sa kasnije donesenim podzakonskim aktom kojim se ista vrsta proglašava zaštićenom?
Odgovor na ova pitanja mora doći iz pravne službe Vlade, Ministarstva ekologije, Ministarstva poljoprivrede i, ukoliko bude potrebno, nadležnog suda.
Nije dovoljno reći: „Biće zaštićena“
Crna Gora ima dovoljno iskustva sa zakonima i strategijama koje na papiru izgledaju dobro, dok stanje na terenu govori drugačije.
Zaštita prirode se ne mjeri brojem vrsta na listi.
Mjeri se time koliko je životinja stvarno ostalo u prirodi, kakvo je stanje njihovih staništa, koliko je krivolova, kakav je pritisak na populacije i da li država ima institucije sposobne da sprovedu propise.
Zato bi u ovom slučaju mnogo važnije od političkih poruka bilo objavljivanje stručnih podloga, podataka o brojnosti populacija, mišljenja biologa i ekologâ, obrazloženja lovnih kvota i kompletnog dokumenta na osnovu kojeg je data saglasnost Ministarstva ekologije.
Građani ne traže privilegiju za srnu, divokozu ili bilo koju drugu životinju.
Traže da država pokaže da iza riječi „ekološka država“ stoje procedure, stručnost i odgovornost.
Priroda nije resor jednog ministarstva
Najveća slabost ove priče upravo je u tome što se zaštita prirode ne može podijeliti po ministarstvima.
Šuma pripada ekologiji, ali i šumarstvu
Divljač pripada prirodi, ali je uređuje lovstvo.
Stanište pripada biodiverzitetu, ali na njega utiču poljoprivreda, turizam, infrastruktura, energetika i prostorno planiranje.
Zato odluka jednog ministarstva koja se tiče prirode mora biti usklađena sa politikom drugog.
U suprotnom, dobijamo sistem u kojem jedna institucija kaže da vrstu treba zaštititi, druga propisuje sezonu lova, treća tvrdi da nije konsultovana, a građani na kraju treba da vjeruju da je sve urađeno po evropskim standardima.
To nije pitanje lova. To je pitanje upravljanja državom i njenim prirodnim bogatstvom.
Crna Gora je ekološka država.
Ali ekološka država nije ona koja samo donosi zelene zakone, najavljuje zabranu plastičnih kesa i usvaja liste zaštićenih vrsta.
Ekološka država je ona u kojoj se prije nego što se donese odluka koja može uticati na prirodu ,pitaju stručnjaci, objave podaci, poštuje procedura i jasno utvrdi odgovornost.
A kada postoji dilema, priroda ne bi smjela biti mjesto na kojem se eksperimentiše.
ETOportal / V.M.
