Vještačka inteligencija već može da napravi nešto što je do prije nekoliko godina djelovalo kao naučna fantastika – da razgovaramo sa digitalnom verzijom osobe koja više nije među živima.
AI Fokus/Nataša Goleš
Takvi sistemi, poznati kao „griefbots“ ili „deathbots“, mogu biti napravljeni na osnovu poruka, fotografija, objava na društvenim mrežama, snimaka glasa i drugih digitalnih tragova koje je osoba ostavila iza sebe. Korisnik tada može postaviti pitanje, ispričati nešto ili čak voditi razgovor kao da je voljena osoba i dalje prisutna.
Ideja je istovremeno fascinantna i veoma osjetljiva.
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Journal of Responsible Technology ukazuje da ovakvi sistemi nekim ljudima mogu pružiti osjećaj završetka nedovršenog razgovora, omogućiti da kažu ono što nijesu stigli dok je osoba bila živa ili jednostavno ponuditi prostor za izražavanje tuge. Ali isti rad upozorava na važan problem: chatbot nije pokojna osoba i ne može pouzdano znati šta bi ona zaista rekla. Njegovi odgovori mogu biti nedosljedni, zbunjujući ili potpuno izmišljeni.
Tu se otvara jedno mnogo ozbiljnije pitanje: šta se dešava kada nam nešto što nije stvarno počne zvučati potpuno stvarno?
Istraživanje sa 26 korisnika „deadbot“ sistema pokazalo je da ljudi tokom razgovora ne koriste samo postojeće uspomene, već zajedno sa vještačkom inteligencijom mogu početi da stvaraju nove predstave o preminuloj osobi. Vremenom se granica između stvarnog sjećanja i onoga što je AI generisao može zamagliti.
Zato stručnjaci sve više govore o potrebi za jasnim pravilima. Jedan rad iz 2026. godine posebno ističe pristanak, zaštitu podataka pokojnika, jasno označavanje da korisnik razgovara sa AI sistemom i sprečavanje stvaranja nezdrave emocionalne zavisnosti.
Ipak, bilo bi pogrešno ovu tehnologiju prikazati samo kao prijetnju. Istraživanje objavljeno u časopisu Frontiers in Digital Health pokazalo je da ljudi u ovakvim sistemima vide i mogućnost emocionalne podrške, osjećaja povezanosti i načina da se nose sa neizgovorenim stvarima. Prihvatanje, međutim, zavisi od okolnosti, spremnosti osobe i njene ranjivosti.
Možda je upravo zato najveći problem manje u tome što AI može da „oživi“ nečiji glas, a mnogo više u tome što čovjek može zaboraviti da taj glas nije osoba koju je izgubio.
Tehnologija može imitirati način govora, fotografiju, glas, pa čak i karakteristične fraze. Ali ne može vratiti čovjeka.
A granica između sjećanja koje nam pomaže da nastavimo život i digitalne kopije koja nas drži zarobljenima u prošlosti tek će morati da bude mnogo pažljivije postavljena.
ETOportal
