Zašto nam godine prolaze sve brže? Mozak drugačije doživljava vrijeme kada imamo mnogo rutine, malo novih iskustava i manje upečatljivih događaja.
„Kako je već prošla cijela godina?“ pitanje je koje mnogi ljudi postavljaju sve češće kako stare. Nekada nam se činilo da jedan ljetnji raspust traje čitavu vječnost, dok danas mjeseci prođu gotovo neprimjetno. Nova godina tek počne, a već razmišljamo gdje je nestalo prethodnih šest mjeseci.
Vrijeme, naravno, ne prolazi brže. Sat i dalje ima 60 minuta, dan 24 sata, a godina 12 mjeseci. Ono što se mijenja jeste način na koji naš mozak doživljava i kasnije pamti protok vremena.
Jedan od razloga je rutina. Kada nam se dani sastoje od sličnih aktivnosti – posao, kuća, obaveze, spavanje, pa sve ponovo – mozak nema mnogo novih informacija koje bi posebno zabilježio. Dani se tada međusobno stapaju.
Zato nam period ispunjen novim iskustvima često djeluje duže kada ga se prisjećamo. Prvo putovanje u neki grad, novi posao, upoznavanje ljudi koje ranije nijesmo poznavali ili neki važan događaj ostavljaju više različitih uspomena. Kada se osvrnemo, čini nam se da je taj period trajao duže.
Tu postoji zanimljiv paradoks: dok doživljavamo nešto novo, vrijeme ponekad djeluje sporije, ali kada se kasnije osvrnemo na taj period, čini nam se da je bio bogat i dug. Kod rutinskih dana često je suprotno – prolaze brzo i ostavljaju malo posebnih tragova u pamćenju.
Važnu ulogu ima i naše godine. Kada smo djeca, jedna godina predstavlja veliki dio dotadašnjeg života. Petogodišnjem djetetu jedna godina je petina njegovog iskustva. Za odraslu osobu od 50 godina ista godina predstavlja mnogo manji dio ukupnog životnog iskustva. Zbog toga se često navodi da subjektivni osjećaj trajanja može da se mijenja kako starimo.
Naš osjećaj vremena mijenja se i kada smo veoma zauzeti. Kada imamo mnogo obaveza, rijetko zastajemo da pratimo koliko je sati. Tek kada se osvrnemo, shvatimo da je dan prošao.
Zato osjećaj da nam „vrijeme leti“ nije samo znak da starimo. Može biti i signal da živimo previše rutinski, da smo stalno zauzeti ili da premalo obraćamo pažnju na ono što se događa oko nas.
Možda rješenje nije u pokušaju da zaustavimo vrijeme – jer to niko ne može. Možda je važnije da mu damo više trenutaka koje ćemo zaista pamtiti.
Novi put, razgovor, knjiga, izlet, hobi, drugačiji put do posla, susret sa nekim koga dugo nijesmo vidjeli – ne moraju biti veliki događaji da bi dan dobio drugačiji trag.
Jer vrijeme će proći svakako.
Pitanje je samo koliko ćemo od njega zapamtiti.
ETOportal
