Lažna hrana u Evropi odavno više nije marginalna pojava, već ozbiljan bezbjednosni i ekonomski problem. Prema podacima evropskih institucija, samo tokom 2024. godine zaplijenjeno je 91 milion eura vrijednih lažnih i substandardnih prehrambenih proizvoda, od vina i jakih alkoholnih pića do maslinovog ulja, meda i sira. Tehnološki napredak doveo je do toga da su prevare postale toliko sofisticirane da je lažni proizvod često gotovo nemoguće razlikovati od originala, dok su posljedice po zdravlje građana i regularnost tržišta sve ozbiljnije.
Ipak, pored klasičnih falsifikata koji predstavljaju krivično djelo i predmet su policijskog i carinskog nadzora, u trgovinama je prisutna i druga, suptilnija forma obmane, ona koja je formalno dozvoljena. Riječ je o proizvodima koji nijesu lažno deklarisani, ali koji se nazivom, ambalažom i načinom izlaganja svjesno predstavljaju kao nešto što nijesu. Najčešći primjeri su zamjene za sir i med, koje se na policama nalaze uz originalne proizvode, iako je riječ o pripravcima na bazi biljnih masti ili mješavinama sa minimalnim učešćem meda.
Takva praksa dovodi potrošače u zabludu, naročito kada su ključne informacije o stvarnom sastavu proizvoda ispisane slovima gotovo nevidljive veličine na poleđini ambalaže. Iako se trgovci formalno pozivaju na ispravne deklaracije, suština problema nije u onome što piše sitnim slovima, već u ukupnom utisku koji proizvod ostavlja. Savremena evropska regulatorna praksa jasno prepoznaje da se obmana potrošača ne svodi isključivo na netačne informacije, već i na način prezentacije, pozicioniranja i kontekst u kojem se proizvod nudi.
Crnogorski Zakon o zaštiti potrošača u tom smislu već sadrži precizne odredbe. Poslovna praksa smatra se nepoštenom ako je suprotna zahtjevima profesionalne pažnje i ako može bitno uticati na ekonomsko ponašanje prosječnog potrošača. Zavaravajuća praksa postoji i onda kada su pojedine informacije činjenično tačne, ali je cjelokupan način predstavljanja proizvoda takav da potrošača navodi ili može navesti na odluku o kupovini koju inače ne bi donio. Drugim riječima, činjenica da je proizvod ispravno deklarisan sama po sebi ne isključuje postojanje obmane.
U praksi, međutim, inspekcijski organi rijetko koriste ove mehanizme. Umjesto sistemskog rješenja koje bi jasno razdvojilo originalne proizvode od njihovih imitacija, odgovornost se prebacuje na potrošače, uz obrazloženje da su „sami krivi“ jer nijesu pažljivo čitali deklaraciju. Takav pristup suprotan je savremenim evropskim standardima zaštite potrošača, koji polaze od pretpostavke da prosječan kupac nema ni vrijeme ni stručno znanje da analizira sitna slova, već se oslanja na vizuelni i tržišni kontekst.
Umjesto mjera ograničavanja cijena, čiji su efekti upitni i nedokazani, Crna Gora bi, po uzoru na dobru praksu Evropske unije, trebalo da uvede jasnu zabranu zajedničkog izlaganja originalnih prehrambenih proizvoda i njihovih imitacija. Takva mjera bila bi jednostavna za sprovođenje, brza u efektima i stvarno bi doprinijela zaštiti potrošača, bez potrebe da građani u prodavnice ulaze sa povećalom. Zakon već postoji, ostaje samo pitanje dosljedne primjene i političke volje da se ona sprovede.
ETOportal / V.M.
