Ništa se u modernom biciklizmu ne može mjeriti sa pričom Lensa Armstronga. U njegovoj karijeri bilo je svega – talenat, titule, rak, nevjerovatan povratak, sedam pobjeda na Tur de Fransu, slava svjetskog heroja, a onda i jedan od najvećih sportskih skandala svih vremena.
Armstrong se početkom devedesetih pojavio u Evropi kao veliki američki talenat. Bio je svjetski prvak 1993. u Oslu, sa samo 21 godinom, a nekoliko godina kasnije njegova karijera izgledala je kao da je krenula putem najvećih šampiona. Onda je 1996. stigao šok – rak testisa sa metastazama na plućima i mozgu.
Preživio je tešku bolest, operacije i hemoterapije, a 1998. vratio se biciklizmu. Ono što je uslijedilo izgledalo je kao sportsko čudo. Na Tur de Fransu 1999. Armstrong je odjednom postao potpuno drugačiji vozač – briljirao je i na hronometrima i u planinama, gdje ranije nije pripadao vrhu.
Osvojio je Tur sedam puta zaredom, od 1999. do 2005. godine. Rivalstvo sa Janom Ulrihom obilježilo je taj period, a Armstrongova dominacija postala je dio sportske mitologije. Bio je čovjek koji je pobijedio rak i potom osvojio najveću biciklističku trku na svijetu.
Ali sumnje nikada nijesu potpuno nestale.
Novinari poput Dejvida Volša godinama su istraživali Armstronga i tvrdili da njegovi rezultati ne mogu biti objašnjeni samo talentom i treningom. Istrage su se širile, pojavila su se svjedočenja bivših saigrača, a posebno su važnu ulogu imali Flojd Lendis, Džordž Hinkapi i Tajler Hamilton.
Armstrong je godinama sve negirao i napadao ljude koji su ga optuživali. Međutim, 2012. godine američka antidoping agencija USADA objavila je obimnu istragu o sistematskom dopingu u ekipi US Postal. Armstrong nije osporio postupak pred arbitražom, pa su mu poništeni svi rezultati od 1. avgusta 1998. godine, uključujući svih sedam titula na Tur de Fransu.
A onda je u januaru 2013. došao trenutak koji je promijenio cijelu priču.
U intervjuu sa Oprom Vinfri Armstrong je priznao da je koristio EPO, krvne transfuzije, testosteron i druge zabranjene supstance i da je doping koristio tokom svih sedam pobjedničkih Tura.
Time se srušila jedna od najljepših sportskih priča modernog doba.
Ipak, tu ostaje ono najteže pitanje: šta je zapravo bio Lens Armstrong u odnosu na svoje rivale?
Njegova generacija bila je duboko opterećena dopingom, a brojni veliki vozači tog vremena kasnije su bili povezivani sa dopingom ili su sami priznali njegovo korišćenje. Armstrong je tvrdio da nije bio jedini i da je u tadašnjem biciklizmu doping bio dio sistema. Ali činjenica da su se i drugi dopingovali ne može izbrisati ono što je uradio niti poništiti činjenicu da je godinama tvrdio da je čist.
Možda zato Armstrongova priča i danas ostaje toliko komplikovana.
Čovjek koji je zaista pobijedio jednu od najtežih bolesti postao je simbol jedne od najvećih sportskih prevara. Njegov povratak poslije raka bio je stvaran. Njegov talenat bio je stvaran. Njegove pobjede su se dogodile. Ali način na koji ih je ostvarivao bio je zasnovan i na dopingu i godinama prikrivanja.
Prevara nikada ne može biti model.
A šta je Lens Armstrong zaista bio u ravni svog vremena i svojih rivala – koliko veliki talenat, koliko proizvod sistema, a koliko čovjek koji je otišao dalje od svih u toj igri – vjerovatno će još dugo ostati jedno od najtežih pitanja istorije biciklizma.
ETOportal/Sportska redakcija
