Maraton je jedna od onih sportskih disciplina u kojima se izdržljivost obično vezuje za čovjeka – kilometri, umor, bol u mišićima i posljednji napor pred ciljem. Ali jedan nedavni učesnik pokazao je da se priča o izdržljivosti polako širi i izvan ljudskog tijela.
Četvoronožni robot RAIBO2 prešao je cijelu maratonsku stazu dugu 42,195 kilometara u Južnoj Koreji, i to bez promjene ili dopunjavanja baterije. Do cilja mu je trebalo 4 sata, 19 minuta i 52 sekunde. Rezultati ovog poduhvata sada su objavljeni u časopisu Nature, čime je eksperiment dobio i naučnu potvrdu.
Zanimljivo je da se trka nije dogodila ove godine. RAIBO2 je učestvovao na Sangju Dried Persimmon Marathonu u novembru 2024. godine, ali su detalji razvoja i rezultati istraživanja tek sada objavljeni. Upravo je analiza pokazala koliko je pažnje posvećeno jednom problemu koji je dugo bio velika prepreka za četvoronožne robote – potrošnji energije.
Za razliku od robota na točkovima, mašine koje hodaju ili trče na nogama moraju neprestano trošiti energiju da bi održale sopstvenu težinu, stabilnost i ravnotežu. Svaki korak donosi dodatne gubitke. Zbog toga je povećanje dometa mnogo složeniji zadatak nego jednostavno staviti veću bateriju.
Tim sa Korea Advanced Institute of Science and Technology, poznatog kao KAIST, pokušao je da problem riješi istovremeno kroz konstrukciju robota i način njegovog kretanja. RAIBO2 ima lakše noge, optimizovane pogonske sklopove i algoritme kretanja koji su unapređivani uz pomoć mašinskog učenja.
Tokom maratona robot je prosječno išao oko 2,64 metra u sekundi, odnosno približno 9,5 kilometara na sat. Staza nije bila potpuno jednostavna – imala je oko 286 metara ukupne promjene nadmorske visine i klizave djelove. RAIBO2 je za cijelu trku potrošio oko 1.280 vat-sati energije, dok mu je baterija imala kapacitet od 2.016 vat-sati.
Prema procjeni istraživača, nakon završetka maratona ostalo je dovoljno energije za još oko 25 kilometara kretanja. U poređenju sa ranijim četvoronožnim robotima, RAIBO2 je ostvario približno tri puta veći domet po jednom punjenju.
Ipak, ovdje nije riječ samo o neobičnoj sportskoj priči.
Dugotrajnije kretanje robotskih sistema moglo bi biti značajno tamo gdje čovjek teško može da radi satima – na nepristupačnom terenu, u područjima pogođenim katastrofama, tokom potrage i spasavanja ili u industrijskim postrojenjima. Robot koji može dugo da se kreće bez povratka do punjača ima mnogo više mogućnosti od onog koji svakih nekoliko desetina minuta mora da prekine zadatak.
Maraton zato možda nije najvažnija stvar koju je RAIBO2 uradio. Mnogo je važnije pitanje šta će ovakve mašine moći da rade nakon što nauče da dovoljno dugo hodaju i trče.
Za sada, ipak, ostaje neobična scena: čovjek i robot na istoj maratonskoj stazi, svaki sa svojim ograničenjima, dok se granica između sportskog eksperimenta i tehnološkog istraživanja polako pomjera.
Možda maraton nije postao robotski sport.
Ali je upravo dobio vrlo neobičnog učesnika.
ETOportal/Sportska redakcija
