Vještačka inteligencija ne mora da čita naše misli da bi prilično dobro pogodila šta ćemo sljedeće uraditi. Dovoljno je da zna šta smo radili juče, prošle nedjelje ili prošlog mjeseca.
AI Fokus/Nataša Goleš
Dok mi internet koristimo kao prostor za traženje informacija, zabavu, kupovinu i komunikaciju, algoritmi iza ekrana neprestano traže obrasce u našem ponašanju. Šta gledamo, koliko dugo se zadržavamo na nekom sadržaju, šta preskačemo, šta kupujemo, gdje se krećemo i na koje objave reagujemo – sve to može postati podatak za predviđanje našeg narednog poteza.
I tu počinje mnogo zanimljivija priča od običnog „AI zna šta volimo“.
Algoritam ne zna šta mislimo – ali zna naše navike
Prediktivni sistemi funkcionišu tako što analiziraju ogromne količine podataka i traže obrasce koji se ponavljaju.
Ako je neko, na primjer, posljednjih mjeseci pretraživao određenu vrstu proizvoda, gledao slične video-snimke i čitao tekstove o toj temi, sistem može procijeniti da postoji velika vjerovatnoća da će uskoro ponovo pokazati interesovanje za istu stvar.
AI ne zna šta će čovjek sigurno uraditi. On računa šta je najvjerovatnije da će uraditi.
To je velika razlika.
Ali što više podataka ima, predviđanje može postajati preciznije.
Od reklame do ozbiljnih odluka
Predviđanje ponašanja već je dio svakodnevnog digitalnog života. Platforme pokušavaju da procijene koji će sadržaj korisnik gledati, prodavnice šta bi mogao kupiti, a različiti sistemi procjenjuju rizike i potrebe korisnika.
Takva tehnologija može biti korisna. Ako AI može da predvidi da će mašina uskoro otkazati, kvar se može spriječiti. Ako zdravstveni sistem prepozna određene obrasce rizika, ljekari mogu ranije reagovati.
Ali ista logika postaje mnogo osjetljivija kada se primjenjuje na čovjeka.
Jer predviđanje može početi da utiče na ponašanje koje pokušava da predvidi.
Ako nam algoritam stalno prikazuje sadržaj za koji procjenjuje da ćemo ga gledati, on ne samo da predviđa naš izbor – on može pomoći da ga oblikuje.
Jesmo li onda zaista sami donijeli odluku?
Tu se otvara jedno od najzanimljivijih pitanja razvoja vještačke inteligencije.
Ako algoritam na osnovu naših prethodnih postupaka može veoma precizno da procijeni šta ćemo kliknuti, kupiti ili gledati, koliko je ta odluka potpuno spontana?
Ne znači da AI upravlja čovjekom. To bi bilo pretjerano i netačno.
Ali znači da se granica između predviđanja i uticaja sve više približava.
Najveći problem zato možda neće biti AI koji „zna“ šta ćemo uraditi, već AI koji toliko dobro razumije obrasce našeg ponašanja da može da nas navede da uradimo upravo ono što je predvidio.
Čovjek ipak nije algoritam
Postoji, međutim, nešto što nijedan model ne može savršeno izračunati – ljudska nepredvidivost.
Čovjek može promijeniti mišljenje. Može uraditi nešto potpuno suprotno navici. Može donijeti odluku iz emocije, inata, ljubavi, straha ili jednostavno zato što je tog jutra ustao na „lijevu nogu“.
Zbog toga AI može veoma dobro predviđati obrasce, ali ne može sa sigurnošću predvidjeti čovjeka.
I upravo tu možda leži jedna od najvažnijih granica vještačke inteligencije.
AI može znati mnogo o našem ponašanju. Može izračunati vjerovatnoću našeg sljedećeg poteza. Ali između onoga što je najvjerovatnije i onoga što ćemo zaista uraditi uvijek postoji prostor koji se zove – slobodna odluka.
ETOportal
