Dok prave zebre ponosno nose svoje pruge, naše „zebre“ polako nestaju sa asfalta, a sa njima i sigurnost pješaka.
Pješački prelazi na pojedini ulicama danas više postoje u sjećanju građana nego na asfaltu. Bijele pruge, koje je narod zbog njihove prepoznatljive šare odavno prozvao „zebre“, toliko su izblijedjele da ih je ponekad lakše pronaći po sjećanju nego pogledom. A to više nije samo pitanje izgleda grada, već pitanje bezbjednosti. Građanin koji svakodnevno prolazi istom ulicom zna: „Ovdje je nekada bila zebra.“ I onda, po navici i poštovanju saobraćajnih propisa, zakorači na mjesto na kojem je pješački prelaz nekada bio jasno označen. Ali vozač koji dolazi tom ulicom možda ne vidi ništa. Posebno je opasno noću, po kiši ili na prometnim saobraćajnicama. Saobraćajna signalizacija, međutim, ne smije biti kviz iz gradskog pamćenja niti igra „pogodi gdje je zebra“. Pješački prelaz mora biti vidljiv, jasan i pravovremeno uočljiv svakom učesniku u saobraćaju ,domaćem vozaču, gostu, turistu, ali i onome ko se prvi put našao za volanom u našem gradu.
I tu dolazimo do odgovornosti nadležnih lokalnih službi da pješački prelaz koji je potpuno izblijedio za vozača praktično ne postoji. U slučaju saobraćajne nezgode na takvom mjestu, otvara se i veoma ozbiljno pitanje odgovornosti, ko je zakazao, vozač koji nije propustio pješaka, ili nadležni organ koji je dozvolio da signalizacija nestane sa kolovoza? Pješak koji poštuje propise ne može biti taoc loše održavane infrastrukture. Ako je građanin upućen da ulicu prelazi na obilježenom pješačkom prelazu, onda taj prelaz mora biti obilježen tako da ga može uočiti i onaj koji upravlja vozilom. Zato izblijedjela zebra nije tek estetska mana asfalta. Ona je potencijalna bezbjednosna zamka. Ako se signalizacija obnavlja tek kada potpuno nestane, onda se postavlja jednostavno pitanje: mora li prvo neko da strada da bi zebra ponovo postala zebra?
Posebnu pažnju trebalo bi posvetiti pješačkim prelazima u blizini škola i dječjih vrtića. Djeca nijesu mali odrasli ljudi za volanom, niti se od njih može očekivati procjena brzine vozila, udaljenosti i namjere vozača kao kod iskusnog učesnika u saobraćaju. Dijete može potrčati, zastati, predomisliti se ili jednostavno vjerovati da će vozač poštovati propis i zaustaviti vozilo. Upravo zato su školske zone i prilazi vrtićima mjesta na kojima kompromisa ne smije biti.
A sada malo i o samom nazivu, zebra. Svako ko je makar jednom otišao na ekskurziju ili obišao neki veliki grad vjerovatno je svratio i u zoološki vrt. A tamo, među raznim životinjama, teško je ne primijetiti onu elegantnu, grandioznu i prugastu. Zebru. Ono što prvo privuče pažnju kod zebre upravo su njene bijele šare. Pa ako su građani pješačke prelaze nazvali „zebre“ zato što podsjećaju na te crno-bijele pruge, red bi bio da naše „zebre“ makar liče na svoje zoološke uzore. Ne traži se mnog, malo boje, malo održavanja i mnogo više odgovornosti.
I na kraju, možda najvažnije, vozači moraju poštovati pješački prelaz, a nadležni moraju učiniti sve da on bude jasno vidljiv. Kada pješak stupi na „zebru“, vozač mora usporiti i, kada je potrebno, zaustaviti vozilo i propustiti ga, ne zato što je pješak jači, već zato što su tako uređena pravila saobraćaja i zato što je ljudski život važniji od nekoliko sekundi putovanja. Ali od vozača ne možemo očekivati da vidi ono što je nadležni organ dozvolio da nestane sa asfalta. Zato u Crnoj Gori nebi trebali dozvoliti da se u bilo kojem gradu pješački prelazi pronalaze po sjećanju, lokalnom iskustvu ili rečenici „znam, tu je nekad bila zebra“. Zebra mora biti vidljiva prije nego što pješak zakorači na nju, a ne tek nakon što se dogodi nesreća. Zato bi nadležni trebalo da obiđu grad, pogledaju u asfalt i počnu da vraćaju bijele pruge tamo gdje su izblijedjele. Jer prave zebre bez svojih šara gotovo da ne bismo ni prepoznali. Zašto onda očekujemo da vozači prepoznaju naše?
ETOportal / mr Vojislav Marković – menadžer bezbjednosti
