Crnogorski sektor sječe drveća i eksploatacije šuma nalazi se pred izazovom koji je mnogo širi od poslovnih rezultata pojedinačnih preduzeća. Šume predstavljaju jedan od značajnih prirodnih resursa države, ali način na koji se taj resurs koristi sve više otvara pitanje ekonomske održivosti, troškova proizvodnje i dugoročnog odnosa prema šumskom bogatstvu.
Na prvi pogled, drvna industrija može djelovati kao sektor sa relativno jednostavnom ekonomskom logikom – prirodni resurs postoji, potražnja za drvetom postoji, a drvo ima tržišnu vrijednost. Međutim, stvarnost je znatno složenija. Od trenutka kada se stablo odabere za sječu do njegovog plasmana na tržištu postoji čitav niz troškova: radna snaga, gorivo, mehanizacija, transport, održavanje opreme, pristup nepristupačnim terenima i sve veći zahtjevi u pogledu zaštite šuma i životne sredine.
Poseban problem predstavlja struktura crnogorskog šumskog prostora. Veliki dio šuma nalazi se na planinskim i teško pristupačnim terenima, što eksploataciju čini skupljom i tehnički zahtjevnijom. Drvo koje se nalazi relativno blizu putne infrastrukture nije ekonomski isto kao ono do kojeg je potrebno izgraditi ili održavati šumske puteve, angažovati dodatnu mehanizaciju i organizovati zahtjevan transport.
Zbog toga rast vrijednosti drveta na tržištu ne mora automatski značiti i proporcionalno povećanje zarade onih koji se bave njegovom eksploatacijom.
U cijelu priču ulazi i problem radne snage. Šumarstvo je fizički zahtjevan posao, često se obavlja u teškim vremenskim uslovima i na terenima koji nose dodatne rizike. Istovremeno, dio radne snage odlazi u inostranstvo, dok mlađe generacije sve manje biraju poslove koji podrazumijevaju težak fizički rad i život daleko od urbanih sredina.
Trošak rada zbog toga postaje sve važnija stavka, dok je dostupnost kvalifikovanih radnika sve veći problem.
Još jedan izazov predstavlja transport. Crna Gora nema velike udaljenosti, ali planinski teren i stanje pojedinih saobraćajnica mogu značajno povećati troškove dopremanja drveta do mjesta prerade ili tržišta. Kod proizvoda sa relativno niskom maržom svaki dodatni kilometar, sat rada mašine ili rast cijene goriva direktno utiče na konačnu ekonomsku računicu.
Tu se dolazi do paradoksa koji se može pojaviti u čitavom sektoru: prihod može rasti, a poslovanje istovremeno postajati sve teže.
Veći promet ne znači nužno veću profitabilnost. Ako rashodi rastu brže od prihoda, kompanija može ostvarivati veći obim poslovanja, a imati slabiji konačni rezultat. Upravo zbog toga stanje sektora nije moguće procjenjivati samo na osnovu vrijednosti prodate drvne mase ili ukupnog prometa.
Za Crnu Goru postoji i mnogo važnije pitanje od same računice prihoda i rashoda – koliko je postojeći model eksploatacije šuma dugoročno održiv?
Šuma nije samo sirovina. Ona štiti zemljište od erozije, utiče na vodni režim, čuva biodiverzitet, vezuje ugljen-dioksid i predstavlja važan dio prirodnog kapitala države. Kada se posmatra samo kroz količinu drveta koja se može posjeći, zanemaruje se čitav niz ekonomskih koristi koje šuma donosi i kada se u njoj ništa ne posiječe.
Zato se pitanje budućnosti crnogorskog šumarstva ne može svesti na dilemu „sjeći ili ne sjeći“. Pravo pitanje je kako koristiti šumski resurs tako da on istovremeno donosi ekonomsku korist i ostane dostupan budućim generacijama.
Dodatni prostor za promjenu postoji u preradi drveta. Ako se sirovina uglavnom prodaje kao oblo ili rezano drvo, najveći dio potencijalne dodate vrijednosti nastaje negdje drugdje. Proizvodnja namještaja, montažnih objekata, kvalitetnih drvnih proizvoda, peleta i drugih proizvoda višeg stepena prerade može donijeti veću vrijednost od same eksploatacije sirovine.
Drugim riječima, budućnost šumarstva možda nije u tome da se iz crnogorskih šuma izvlači što više drveta, već da se od raspoložive sirovine napravi što veća ekonomska vrijednost uz što manji pritisak na prirodni resurs.
Crna Gora ima šansu da svoje šume posmatra kao strateški kapital, a ne samo kao izvor sirovine. To bi značilo više ulaganja u šumske puteve i infrastrukturu, savremeniju mehanizaciju, kontrolu eksploatacije, pošumljavanje, digitalno praćenje drvne mase i razvoj domaće prerade.
U suprotnom, moguće je da će se ponavljati isti obrazac: tržište traži više, troškovi rastu, pritisak na resurs raste, a stvarna ekonomska korist ostaje mnogo manja nego što bi mogla biti.
Crnogorske šume imaju vrijednost koja se ne može iskazati samo u kubnim metrima drveta. Upravo zato će najveći izazov narednih godina biti pronaći ravnotežu između ekonomije, industrije i zaštite prirodnog kapitala.
Jer šuma koja je danas samo sirovina, sjutra može postati problem. Šuma kojom se upravlja kao strateškim resursom može, međutim, biti jedna od rijetkih dugoročnih ekonomskih prednosti koje Crna Gora ima.
ETOportal/Nataša Goleš
