Može li kontrolisana ispaša koza i ovaca pomoći Crnoj Gori u prevenciji požara? Evropska iskustva pokazuju kako prirodna ispaša smanjuje gorivi materijal i štiti prostor.
Autor: mr Vojislav Marković
Požari koji svakog ljeta zahvataju šume, zapuštena imanja i seoske predjele u Crnoj Gori nijesu samo posljedica visokih temperatura i dugotrajne suše. Njihovu razornu snagu povećava i ono što godinama ostaje neodržavano: suva trava, šiblje, nisko rastinje i drugi lako zapaljivi materijal. Zato prevencija požara ne bi smjela da počinje tek kada vatrogasci izađu na teren. Jedno od jednostavnih, prirodnih i relativno jeftinih rješenja mogla bi biti kontrolisana ispaša koza i ovaca, praksa koja se već primjenjuje u djelovima Njemačke i Švajcarske za održavanje zelenih površina, smanjenje količine gorivog materijala i očuvanje biodiverziteta. Životinje mogu da dopru i do strmih i teško pristupačnih terena na kojima je upotreba mehanizacije skupa ili gotovo nemoguća. Pitanje za Crnu Goru, zato, nije samo mogu li koze i ovce očistiti teren, već zašto planska ispaša još nije ozbiljnije razmotrena kao dio lokalne i državne politike prevencije požara.
Evropska iskustva pokazuju da se tradicionalna ispaša može pretvoriti u organizovanu uslugu održavanja prostora. U Njemačkoj se koze i ovce angažuju za čišćenje određenih površina, uz privremene ograde, obezbijeđenu vodu i nadzor stada, nakon čega se životinje premještaju na drugu lokaciju. Sličan model koristi se i uz određene djelove željezničke infrastrukture, gdje stoka održava travnjake, doprinosi očuvanju pojedinih biljnih vrsta i smanjuje potrebu za upotrebom herbicida. U Švajcarskoj se, pored ovaca i koza, za održavanje zelenih površina koriste i poniji. Suština nije u tome da se životinje jednostavno „puste u šumu“, već da se ispaša planski kontroliše: određuju se površina, period, intenzitet i vrsta stoke. Upravo razlika između nekontrolisane ispaše i upravljane ispaše kao ekološke usluge mogla bi biti ključna za primjenu ovog modela u Crnoj Gori.
Crnogorski problem je posebno izražen zbog velikog broja privatnih parcela, voćnjaka, pašnjaka i rubnih šumskih površina koje godinama ostaju bez redovnog održavanja. Kada se tome dodaju sve duži sušni periodi i visoke temperature, dobija se gotovo idealna podloga za brzo širenje požara. Zato bi država i lokalne samouprave morale da postave nekoliko jednostavnih, ali važnih pitanja: koliko nas košta čišćenje posljedica požara u odnosu na preventivno održavanje terena? Zašto se vlasnicima zapuštenih parcela ne bi pomoglo da ih očiste? I zašto domaćinstvima koja imaju stoku ne bi bilo omogućeno da kontrolisanu ispašu pretvore u legalnu i plaćenu uslugu održavanja prostora? Takav model bio bi posebno zanimljiv u područjima sa razvijenom stočarskom tradicijom i velikim brojem zapuštenih površina. Umjesto da se najveći dio novca ulaže tek kada požar izbije, dio sredstava mogao bi se usmjeriti na smanjenje količine gorivog materijala prije nego što vatra uopšte dobije priliku da se razvije.
Naravno, koze i ovce nijesu čarobno rješenje i ne mogu zamijeniti uređeno šumsko gazdovanje, protivpožarne puteve i prosjeke, nadzor, čišćenje privatnih parcela i efikasan sistem ranog otkrivanja požara. Ali upravo zato ova ideja zaslužuje ozbiljnu raspravu: može li Crna Gora spojiti tradicionalno stočarstvo, zaštitu prirode i savremenu politiku prevencije požara? U vremenu kada se ogromna sredstva troše na gašenje i saniranje posljedica, možda je vrijeme da veći dio pažnje i novca usmjerimo na ono što je jednostavnije i jeftinije, uklanjanje gorivog materijala prije nego što postane plamen. Evropska iskustva pokazuju da priroda, kada se njome upravlja planski i odgovorno, može biti dio sistema protivpožarne zaštite. Za Crnu Goru bi to istovremeno mogla biti ekološka mjera, pomoć privatnim gazdinstvima, podrška tradicionalnom stočarstvu i nova usluga na selu. A prije svega, bila bi to investicija u ono što je gotovo uvijek jeftinije od posljedica požara: prevenciju.
ETOportal
