Zamislite da za nekoliko godina pročitate tekst na internetu i pored njega vidite malu oznaku: „AI generisano“. Ili je ne vidite, ali vaš telefon, pretraživač ili neka druga platforma zna da je tekst napisala vještačka inteligencija. Zvuči kao naučna fantastika, ali pitanje AI „pečata“ već izlazi iz domena teorije i postaje dio ozbiljne tehnološke rasprave.
AI Fokus/Nataša Goleš
Kada je riječ o slikama i videu, ideja je već prilično jasna. Ako vještačka inteligencija napravi fotografiju koja izgleda kao stvarna, korisno je znati da fotografija nije nastala klasičnim fotoaparatom. Ako AI napravi video čovjeka koji nikada nije izgovorio određene riječi, još je važnije znati da je riječ o sintetičkom sadržaju. Zbog toga se razvijaju sistemi za označavanje porijekla digitalnog sadržaja, uključujući nevidljive oznake i podatke koji mogu pomoći da se utvrdi kako je sadržaj nastao.
Ali tekst je sasvim druga priča.
Kod fotografije je moguće ugraditi podatak u samu datoteku. Kod teksta stvari postaju mnogo komplikovanije. Jednom kada se tekst pojavi na ekranu, on se može kopirati, prepraviti, prevesti, skratiti, proširiti ili jednostavno prekucati. Jedna rečenica može biti napisana u ChatGPT-u, zatim prebačena u Word, promijenjena nekoliko puta i objavljena na portalu. Šta bi onda trebalo da bude „originalni“ AI pečat?
Tu dolazimo do možda najzanimljivijeg pitanja: da li je uopšte moguće napraviti vodeni žig koji će zauvijek pratiti AI tekst?
Tehnološka industrija pokušava da pronađe odgovor. Jedan pristup je da AI prilikom generisanja teksta pravi određene statističke obrasce koji ljudskom čitaocu djeluju potpuno normalno, ali bi specijalizovani sistem mogao da ih prepozna. Drugi pristup je čuvanje podataka o porijeklu sadržaja kroz metapodatke i standarde za dokazivanje autentičnosti. Treći su AI detektori koji pokušavaju da procijene da li je neki tekst vjerovatno napravila mašina.
Ali nijedan od ovih pristupa nije isto što i savršeni digitalni potpis.
AI detektor može pogriješiti. Može označiti ljudski tekst kao AI-generisan ili propustiti tekst koji je napravila mašina. Statistički watermark može postati slabiji nakon ozbiljnog uređivanja ili parafraziranja. Metapodaci mogu biti izgubljeni kada se sadržaj prebaci iz jednog sistema u drugi.
Zato je priča o AI pečatu mnogo složenija od jednostavne ideje: „AI napiše tekst i na njega stavi žig.“
Ipak, razlog zbog kojeg se ova tehnologija razvija prilično je jednostavan. Internet će u narednim godinama biti prepun sadržaja koji nije napravio čovjek. Neće to biti samo vijesti i blogovi. Biće tu reklama, komentara, recenzija, školskih radova, poslovnih dokumenata, objava na društvenim mrežama, knjiga, scenarija i vjerovatno čitavih internet stranica koje će nastajati uz minimalno ljudsko učešće.
Ako više ne možemo lako da razlikujemo ljudski i mašinski sadržaj, moraćemo da pronađemo neki drugi način da znamo odakle je sadržaj došao.
Tu AI pečat dobija svoju pravu svrhu.
On ne mora nužno da znači da je sadržaj loš. Ne znači ni da je sadržaj lažan. I ne znači da čovjek nije učestvovao u njegovom nastanku. Njegova osnovna svrha mogla bi biti mnogo jednostavnija: da korisniku kaže kako je određeni sadržaj nastao.
To je velika razlika.
Fotografija napravljena pomoću AI-ja ne mora biti prevara. Tekst koji je napisala vještačka inteligencija ne mora biti netačan. Problem nastaje kada se mašinski proizvedeni sadržaj predstavi kao nešto što nije.
Zamislimo, na primjer, portal na kojem se svakog dana objavi 500 tekstova. Desetine AI sistema mogu ih napisati za nekoliko minuta. Ako čitalac ne zna da je većina tih tekstova automatski generisana, njegov odnos prema sadržaju potpuno je drugačiji nego kada zna da iza svakog teksta stoji novinar koji je razgovarao sa ljudima, provjerio dokumente i odgovara za ono što je objavljeno.
Zato bi AI oznaka jednog dana mogla postati nešto slično deklaraciji na proizvodu.
Ne govori vam da li je proizvod dobar ili loš. Samo vam govori šta se nalazi u njemu i kako je napravljen.
Ali onda se otvara još jedno pitanje: da li će AI pečat ostati vezan za sadržaj ili za alat koji ga je napravio?
Ako danas ChatGPT napiše tekst, sjutra ga čovjek preradi, prekosjutra ga drugi novinar prevede, a zatim urednik promijeni polovinu rečenica, teško je govoriti o jednom jasnom autorstvu. Još je teže ako se tekst prekuca ili potpuno preuredi.
Možda će zato budućnost donijeti nešto mnogo sofisticiranije od običnog vodenog žiga. Umjesto jednog pečata, sadržaj bi mogao imati cijelu istoriju nastanka: ko ga je napravio, koji dio je napravio čovjek, koji AI, da li je sadržaj naknadno mijenjan i kojim alatima.
Drugim riječima, umjesto pitanja „Da li je ovo napisao AI?“, možda ćemo pitati:
„Kako je ovaj tekst nastao?“
To je mnogo korisnije pitanje.
Jer granica između čovjeka i vještačke inteligencije već se briše. Čovjek će napisati ideju, AI će je razviti. AI će napisati prvi nacrt, čovjek će ga prepraviti. Čovjek će prikupiti činjenice, mašina će ih organizovati. U nekom trenutku više neće biti jednostavno odrediti gdje se završava ljudski, a gdje počinje mašinski rad.
I možda upravo zato AI pečat neće biti znak upozorenja.
Mogao bi postati digitalna deklaracija porijekla.
A kada jednog dana gotovo svaki sadržaj na internetu bude mogao nastati uz pomoć vještačke inteligencije, možda će najvrjednija oznaka biti ona koja kaže nešto sasvim drugo:
„Ovaj sadržaj je provjerio čovjek.“
Jer budućnost neće biti borba između tekstova koje pišu ljudi i tekstova koje pišu mašine.
Biće borba za povjerenje.
A povjerenje će, bez obzira koliko AI napredovao, i dalje morati da ima porijeklo.
