Ovogodišnja sezona borovnice na sjeveru Crne Gore pokazala je koliko prirodni resursi mogu imati ozbiljan privredni potencijal. Rod je, prema riječima otkupljivača, izuzetno dobar, potražnja velika, a stotine tona borovnice mogu pronaći kupca.
Ali upravo kada imamo dobar rod i sigurno tržište, trebalo bi postaviti jedno mnogo važnije pitanje: šta se sa tom borovnicom dešava kada napusti Crnu Goru?
Dio domaćih otkupljivača borovnicu zamrzava i priprema za izvoz, dok se dio, u zavisnosti od kvaliteta i tržišta, plasira kao svježa. Postoje i domaće firme koje se bave otkupom i preradom šumskih plodova, ali kapaciteti nijesu dovoljni da bi se cijeli potencijal sjevera pretvorio u ozbiljnu industriju.
A upravo tu se nalazi najveći problem.
Nije problem samo u tome što borovnicu ne prerađujemo u većoj mjeri. Problem je što nemamo dovoljno razvijen cijeli lanac – od otkupa, hlađenja i sortiranja do prerade, pakovanja i plasmana – koji bi veliki prirodni resurs pretvorio u domaći proizvod veće vrijednosti.
Svježa borovnica je posebno osjetljiva roba. Nakon berbe zahtijeva brzo hlađenje, odgovarajuće skladištenje, sortiranje, pakovanje i pouzdan transport. Ako postoji kupac u inostranstvu koji je spreman da plati takav proizvod, logično je da će otkupljivač pokušati da ga što prije plasira.
Problem nastaje kada se pogled pomjeri korak dalje.
Od iste te borovnice moguće je napraviti džem, sok, sirup, koncentrat, sušeni proizvod, smrznuto pakovanje za maloprodaju ili je koristiti kao sirovinu za druge prehrambene proizvode. Tada se ne prodaje samo ono što je ubrano u šumi, već i rad ljudi koji su proizvod preradili, upakovali, skladištili i plasirali.
Tu se nalazi dodatna vrijednost koja bi mogla ostati u Crnoj Gori.
Šumski plodovi pritom nijesu samo borovnica. Sjever ima malinu, kupinu, šumsku jagodu, gljive, ljekovito i aromatično bilje. Kada bi postojala ozbiljnija infrastruktura za njihov otkup, kontrolu kvaliteta, hladni lanac i preradu, sezonska berba mogla bi postati osnova za čitav niz proizvoda sa crnogorskim brendom.
To ne znači da država treba da pravi fabrike umjesto privatnog sektora. Ali bi mogla da stvori uslove da takve investicije imaju smisla – kroz podršku infrastrukturi, investicijama, standardizaciji, skladištenju i povezivanju proizvođača i otkupljivača.
Jer pitanje više nije samo koliko ćemo borovnice ove godine ubrati.
Pitanje je šta ćemo od nje napraviti.
Ako imamo prirodni resurs, ljude koji ga beru, otkupljivače koji ga kupuju i inostrano tržište koje ga traži, onda očigledno postoji novac u tom lancu.
Ono što nedostaje jeste da veći dio tog novca ostane upravo tamo gdje borovnica raste.
Možda je vrijeme da sjever Crne Gore ne posmatramo samo kao mjesto sa kojeg odlazi kvalitetna sirovina, već kao prostor u kojem od te sirovine može nastati gotov proizvod, radno mjesto i domaći brend.
Jer nije problem što borovnica ide u svijet.
Problem bi bio da u svijet nastavi da ide uglavnom kao sirovina, dok najveća vrijednost nastaje negdje drugdje.
ETOportal/Ekonomska redakcija
