Čak 18 članova Vlade Crne Gore, među kojima je i premijer Milojko Spajić, nije dalo saglasnost Agenciji za sprečavanje korupcije (ASK) za kontrolu svojih bankovnih računa. Takva odluka sama po sebi ne predstavlja kršenje zakona, jer davanje saglasnosti nije obavezno. Ipak, podatak otvara pitanje koliko su najviši državni funkcioneri spremni da dodatno pojačaju transparentnost svojih finansija.
Prema podacima koje je objavio podgorički „Dan“, među članovima Vlade koji nijesu dali saglasnost nalaze se, pored premijera Spajića, potpredsjednici Vlade Ervin Ibrahimović, Budimir Aleksić, Nik Đeljošaj i Filip Ivanović. Saglasnost za kontrolu bankovnih računa, s druge strane, dali su potpredsjednici Vlade Aleksa Bečić i Momo Koprivica.
Među ministrima koji nijesu dali saglasnost, prema objavljenim podacima, nalaze se Mirsad Azemović, Damjan Đulafić, Admir Šahmanović, Novica Vuković, Maraš Dukaj, Tamara Vujović, Dragan Krapović, Slaven Radunović i Anđela Jakšić Stojanović. Na spisku su i nedavno imenovani ministar saobraćaja Radoš Zečević, ministarka turizma Simonida Kordić, ministar bez portfelja Milutin Butorović i ministar socijalnog staranja, demografije i brige o porodici Damir Gutić. Za ministra mladih i sporta Zorana Jojića u dostupnim podacima nema informacije o tome da li je dao saglasnost.
Istovremeno, dio članova Vlade odlučio je da ASK-u omogući takav uvid. Saglasnost su dali ministarka javnih radova Majda Adžović, ministarka evropskih poslova Maida Gorčević, ministar ljudskih i manjinskih prava Fatmir Đeka, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković, ministar pomorstva Filip Radulović i ministar pravde Bojan Božović. Među onima koji su dali saglasnost su i ministarka rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga Naida Nišić, ministar regionalno-investicionog razvoja i saradnje sa nevladinim organizacijama Ernad Suljević, ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović, ministar zdravlja Vojislav Šimun i ministar bez portfelja Jovan Vučurović.
Ono što je važno naglasiti jeste da se ove dvije grupe ne mogu posmatrati kao grupa „zakonitih“ i grupa „nezakonitih“ funkcionera. Davanje posebne saglasnosti za kontrolu bankovnih računa nije zakonska obaveza, pa njeno uskraćivanje samo po sebi ne znači da je neko prekršio propis, sakrio imovinu ili počinio bilo kakvo krivično djelo.
Funkcioneri imaju obavezu da prijavljuju svoju imovinu i prihode, dok saglasnost za dodatni uvid u bankovne račune predstavlja dobrovoljni mehanizam. Upravo zato ovaj podatak ima prije svega dimenziju političke i javne transparentnosti, a ne automatski pravnu dimenziju.
Pitanje, međutim, ostaje: ako je saglasnost dobrovoljna, zašto bi javni funkcioner odlučio da je ne da?
Odgovor na to pitanje ne može se izvesti samo iz činjenice da neko nije potpisao saglasnost. Razlozi mogu biti različiti, a bez izjašnjenja svakog pojedinačnog funkcionera bilo bi neodgovorno pripisivati im određene motive. Ipak, kada je riječ o ljudima koji upravljaju javnim novcem i donose odluke koje direktno utiču na živote građana, svaka dodatna mogućnost provjere njihovih finansija prirodno dobija širi značaj.
Posebno zato što među članovima iste Vlade postoje i oni koji su odlučili da tu saglasnost daju. Time je javnosti pokazano da dobrovoljni pristup postoji i da je individualna odluka svakog funkcionera moguća.
Upravo tu se nalazi granica između onoga što zakon zahtijeva i onoga što javnost očekuje. Zakon određuje minimum obaveza, dok politička odgovornost i standardi transparentnosti mogu biti širi od zakonskog minimuma. Funkcioner koji nije dao saglasnost nije zbog toga automatski sumnjiv, ali građani imaju pravo da pitaju zbog čega je odlučio da ne prihvati dodatni oblik kontrole koji njegovi kolege jesu.
U Crnoj Gori se već duže govori o potrebi snažnije kontrole imovine javnih funkcionera i o tome da antikorupcijski mehanizmi ne bi trebalo da zavise previše od dobrovoljnosti pojedinca. Takve rasprave imaju dodatnu težinu u zemlji koja nastoji da unaprijedi vladavinu prava i napreduje u procesu evropskih integracija.
Zato podatak o 18 članova Vlade koji nijesu dali saglasnost ne treba pretvarati u optužbu. Ali ga ne treba ni prećutati.
Jer između pitanja „da li je po zakonu?“ i pitanja „da li je dovoljno transparentno?“ postoji velika razlika. A kada je riječ o ljudima koji obavljaju najviše javne funkcije, upravo to drugo pitanje građani imaju pravo da postave.
ETOportal
