Globalna istraživanja upozoravaju na rast kratkovidosti kod djece. Za Crnu Goru nema dovoljno javno dostupnih podataka. Zašto ne znamo koliko naše djece ima problem sa vidom?
U svijetu se sve češće govori o rastu broja djece sa kratkovidošću. Velika međunarodna istraživanja pokazuju da je približno svako treće dijete i adolescent kratkovid, odnosno da ne vidi jasno udaljene predmete. Ali kada pokušamo da postavimo isto pitanje za Crnu Goru, nailazimo na ono što je možda veći problem od same statistike – nemamo dovoljno pouzdanih i javno dostupnih podataka.
I tu bi priča mogla da stane. Ne zato što problem ne postoji, već zato što ne znamo njegov razmjer.
Koliko djece u Crnoj Gori ima kratkovidost? Koliko ih prvi put dobije naočare prije polaska u školu? Koliko djece problem sa vidom otkrije tek kada počnu da zaostaju u praćenju nastave? Koliko ih nikada nije pregledano?
Na ta pitanja ne bi trebalo da odgovaraju roditelji nagađanjem, nastavnici procjenom ili internet pretragom. Trebalo bi da postoje podaci.
Djeca odrastaju pred ekranima, ali statistika ne raste zajedno sa njima
Dijete danas može nekoliko sati dnevno provesti uz telefon, tablet, računar ili televizor. U školu nosi digitalne uređaje, kod kuće uči uz ekran, odmara uz ekran, igra se uz ekran.
Istovremeno, sve je manje vremena provedenog napolju. To ne znači da možemo jednostavno reći: „Ekrani su krivi za sve.“ Medicina je mnogo složenija od toga. Ali postoje brojni dokazi da na razvoj kratkovidosti utiču i genetika i životne navike, a posebno se istražuje značaj vremena koje djeca provode na otvorenom.
I upravo zato je važno znati šta se dešava sa djecom u Crnoj Gori. Jer ako ne mjerimo problem, teško možemo znati ni koliko je ozbiljan.
Sistem ne može liječiti ono što ne prati
Najlakše je reći roditelju da vodi dijete na pregled. Naravno da treba. Ali zdravstveni sistem ne bi trebalo da se zasniva samo na tome da porodica sama prepoznaje problem.
Dijete koje ne vidi tablu možda neće reći da ne vidi dobro. Možda će samo početi da prepisuje od druga. Možda će sjedjeti sve bliže televizoru. Možda će žmiriti. Možda će imati glavobolje. A možda će nastavnik primijetiti da dijete ne prati ono što je napisano na tabli.
I tako nešto što je moglo biti otkriveno jednostavnim pregledom može ostati neprimijećeno mjesecima ili godinama.
Zato sistematski pregledi vida djece nijesu luksuz. Oni su osnovna zdravstvena prevencija.
Koliko djece pregledamo, a koliko ih samo pretpostavljamo?
Crna Gora je mala zemlja. Upravo zato bi trebalo da bude relativno jednostavno napraviti ozbiljnu sliku.
Ne treba nam komplikovana filozofija. Treba nam podatak koliko je djece pregledano, koliko ih ima refrakcione greške, koliko ima kratkovidost, u kom uzrastu se najčešće otkriva i da li se broj povećava.
Treba nam i poređenje po godinama. Jer tek tada možemo reći da li imamo problem koji raste ili samo osjećaj da ga ima više zato što o njemu danas više govorimo.
A ako podaci postoje, onda bi trebalo da budu dostupni javnosti. Ako ne postoje, onda je legitimno pitanje: zašto ih nema?
Nije problem samo u dječjim očima
Ovo nije priča samo o oftalmologiji. Ovo je priča o tome kako društvo prepoznaje probleme djece.
Jer za neke stvari imamo gotovo trenutnu statistiku. Znamo koliko je turista ušlo u zemlju, koliko je automobila registrovano, koliko je novca potrošeno, koliko je apartmana izdato.
A kada pitamo koliko naše djece dobro vidi školsku tablu – odjednom nastane tišina. Možda je upravo ta tišina podatak koji najviše zabrinjava.
Ne možemo govoriti o zdravoj djeci ako ne znamo osnovne pokazatelje njihovog zdravlja. Ne možemo ozbiljno govoriti o obrazovanju ako ne znamo da li djeca vide ono što treba da nauče.
I ne možemo roditeljima stalno govoriti da budu odgovorni ako institucije nijesu jednako odgovorne da prikupe podatke koji su potrebni za zaštitu djece.
Svako treće dijete?
Za svijet možda. Za Crnu Goru – ne znamo.
I upravo zato ne treba napisati da je svako treće dijete u Crnoj Gori kratkovido, jer za takvu tvrdnju nemamo dovoljno pouzdan dokaz. Ali možemo postaviti mnogo važnije pitanje:
Ako je kratkovidost djece globalno u porastu, gdje je crnogorska statistika?
Možda bi bilo dobro da je konačno napravimo. Jer kada je riječ o djeci, neznanje nije neutralno stanje.
Ono je problem koji tek čeka da bude izmjeren.
ETOportal/redakcija
