AI agenti ulaze u novu fazu razvoja i sve manje čekaju naše komande. Šta se događa kada vještačka inteligencija počne sama da traži informacije i odlučuje šta je za nas važno?
AI Fokus/Nataša Goleš
Godinama smo vještačku inteligenciju doživljavali kao alat koji čeka našu naredbu. Napišemo pitanje, dobijemo odgovor, postavimo novo pitanje i razgovor se nastavlja sve dok čovjek vodi cijeli proces. To se sada mijenja mnogo brže nego što izgleda na prvi pogled, jer nova generacija AI sistema dobija mogućnost da samostalno prati zadatak, pretražuje različite izvore, povezuje informacije i korisniku donosi rezultat bez potrebe da svaki korak prethodno zada čovjek.
Tu počinje priča o AI agentima, a ona je mnogo ozbiljnija od još jednog tehnološkog dodatka popularnim četbotovima. Agent nije zamišljen samo kao neko ko će nam napisati tekst, prevesti dokument ili objasniti komplikovanu temu, već kao sistem kojem možemo povjeriti određeni cilj i očekivati da sam pronađe put do njega. Umjesto da svakog jutra pretražujemo vijesti, na primjer, možemo zamisliti AI agenta koji prati određenu oblast, prepoznaje nove informacije, upoređuje ih sa ranijim podacima i obavještava nas kada se pojavi nešto što bi moglo biti važno.
Na prvi pogled to djeluje kao savršen način da uštedimo vrijeme, jer internet je odavno postao toliko velik da čovjek više ne može da prati ni dio informacija koje mu potencijalno mogu biti korisne. Problem nastaje onda kada shvatimo da više nije dovoljno pitati šta AI zna, već moramo početi da postavljamo mnogo važnije pitanje: ko odlučuje šta će AI nama pokazati?
Od pretraživača do ličnog posrednika
Klasična internet pretraga počivala je na jednostavnom principu: korisnik unese pojam, pretraživač pronađe rezultate i čovjek bira šta će otvoriti, pročitati i uporediti. Taj model je već godinama pod pritiskom algoritama koji pokušavaju da predvide šta bi korisniku moglo biti najzanimljivije, ali AI agent donosi još jedan korak naprijed, jer između čovjeka i ogromnog svijeta informacija postavlja sistem koji ne samo da pronalazi sadržaj već ga može selektovati, sažeti i interpretirati prije nego što ga čovjek uopšte vidi.
To znači da budućnost interneta možda neće izgledati kao beskrajno pretraživanje desetina rezultata, već kao razgovor sa jednim ili više AI sistema koji će umjesto nas obavljati veliki dio tog posla. Za korisnika će to biti jednostavnije, brže i vjerovatno mnogo praktičnije, ali će istovremeno značiti da će sve veći broj odluka o tome šta je relevantno, šta je važno i šta nije vrijedno naše pažnje biti prepušten algoritmima.
Tu se otvara pitanje koje više nije samo tehnološko, već i društveno, medijsko i političko. Ako AI agent odluči da nam od deset hiljada dostupnih tekstova pokaže deset, tih deset postaju naš prozor u stvarnost, bez obzira na to što ostalih 9.990 i dalje postoji. Čovjek tada više ne bira samo između informacija, već u velikoj mjeri bira između informacija koje mu je prethodno odabrao algoritam.
Šta to znači za novinarstvo?
Za medije bi ova promjena mogla biti mnogo značajnija od pojave još jednog načina pretraživanja interneta. Ako korisnici počnu da dobijaju informacije prvenstveno preko AI agenata, portalima više neće biti dovoljno da budu vidljivi na pretraživaču, već će morati da budu prepoznatljivi i sistemima koji procjenjuju koji sadržaj treba uključiti u odgovor.
To može otvoriti veliki prostor za kvalitetno novinarstvo, jer agenti moraju imati pouzdane izvore na koje mogu da se oslone, ali istovremeno može stvoriti i novi problem. Ako AI sistem pogrešno procijeni da je jedan izvor relevantniji od drugog, korisnik možda nikada neće ni saznati da je postojala drugačija informacija. Još veći problem nastaje kada AI sažimanjem promijeni ton ili kontekst originalnog teksta, jer tada čitalac dobija informaciju koja može biti formalno zasnovana na stvarnom članku, ali više nije potpuno ista informacija koju je novinar napisao.
Zbog toga će budućnost novinarstva vjerovatno zahtijevati još veću odgovornost, a ne manju. Originalnost, provjerljivost, autorstvo i jasni izvori mogli bi postati važniji nego ikada, upravo zato što će između novinara i čitaoca sve češće stajati algoritamski posrednik.
Najveća opasnost nije da AI pogriješi
O greškama vještačke inteligencije već mnogo znamo i navikli smo na upozorenje da AI može izmisliti činjenicu, pogrešno protumačiti podatak ili dati samouvjeren odgovor koji nije tačan. To jeste problem, ali možda nije najveća opasnost budućnosti.
Mnogo ozbiljnije pitanje je šta se događa kada AI bude dovoljno dobar da uglavnom daje tačne odgovore, ali istovremeno odlučuje koje odgovore uopšte nećemo vidjeti.
Ako čovjek pita AI šta se danas događa u svijetu, agent će morati da napravi izbor. Ne može mu prikazati sve vijesti, sve izvore i sve stavove, pa će morati da odredi prioritete. Upravo u tom trenutku nastaje nova vrsta uredničke moći, jer onaj ko kontroliše kriterijume prema kojima AI bira informacije ima mogućnost da utiče na sliku svijeta koju korisnik dobija.
To ne znači da će neko nužno sjedjeti u kancelariji i ručno odlučivati šta će svaki korisnik pročitati. Mnogo je suptilnije od toga. Algoritam može učiti iz našeg ponašanja, iz prethodnih pitanja, interesovanja i reakcija, pa nam vremenom ponuditi sve uži izbor sadržaja koji odgovara onome što očekuje da želimo da vidimo.
Čovjek tako može dobiti savršeno personalizovan informativni prostor, ali istovremeno izgubiti dio slučajnih susreta sa informacijama koje nije tražio, a koje su možda bile veoma važne.
Hoće li čovjek postati samo posmatrač?
Ne vjerujem da će čovjek nestati iz tog procesa, ali će njegova uloga morati da se mijenja. Umjesto da AI koristimo samo kao mašinu kojoj naređujemo šta da uradi, moraćemo da naučimo kako da kontrolišemo sisteme kojima dajemo sve više autonomije.
To znači da ćemo morati da pitamo AI odakle mu informacija, koje izvore je koristio, šta je izostavio i zašto je nešto procijenio kao važnije od nečeg drugog. Drugim riječima, budućnost neće pripadati samo ljudima koji znaju da koriste AI, već ljudima koji znaju da ga provjeravaju.
I tu se vraćamo na možda najvažniju stvar: tehnologija može da nam uštedi vrijeme, ali ne može umjesto nas da preuzme odgovornost za ono u šta vjerujemo.
AI agent može pronaći informaciju brže od čovjeka, može pregledati mnogo više izvora i može pratiti događaj satima dok mi spavamo, ali pitanje šta ćemo sa tom informacijom uraditi i dalje ostaje ljudsko.
Zato prava revolucija možda neće biti trenutak kada AI počne sam da traži informacije, već trenutak kada shvatimo da smo mu istovremeno počeli davati pravo da odlučuje koje informacije zaslužuju našu pažnju.
A kada se to dogodi, najvažnije pitanje više neće biti: „Šta AI može da uradi?“
Biće mnogo važnije: „Ko je naučio AI šta treba da nam pokaže?“
ETOportal
