Naučnici upozoravaju da ne jedemo samo premalo povrća, već i sve manje različitih vrsta i sorti. Gubitak biljne raznovrsnosti ugrožava ishranu i otpornost na klimatske promjene.
Nije problem samo u tome što na tanjiru nemamo dovoljno povrća. Problem je i u tome što se izbor povrća koje uzgajamo i jedemo širom svijeta sve više sužava.
U novoj studiji objavljenoj u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS), međunarodni tim stručnjaka iz oblasti ishrane, poljoprivrede i botanike upozorava da bi očuvanje i ponovno uvođenje raznovrsnijih vrsta i sorti povrća moglo imati značajnu ulogu u poboljšanju ishrane, ali i otpornosti prehrambenih sistema.
Istraživači navode da većina ljudi širom svijeta konzumira manje povrća nego što se preporučuje, dok istovremeno nestaju lokalne sorte i divlji srodnici biljaka koji mogu biti izvor važnih hranljivih materija i osobina korisnih za prilagođavanje klimatskim promjenama.
Nije dovoljno uzgajati više – treba uzgajati različitije
Maarten van Zonneveld, koji je predvodio istraživanje, upozorava da dosadašnji pristupi poljoprivredi nijesu dovoljni za rješavanje problema povezanih sa ishranom.
Suština, kako navode autori, nije samo u povećanju količine proizvedenog povrća, već i u tome da se sačuva i koristi mnogo širi spektar biljaka.
Povrće obuhvata izuzetno širok raspon biljnih vrsta, a različite vrste i njihove sorte mogu biti prilagođene različitim klimatskim, zemljišnim i kulturnim uslovima. Ipak, tržište je tokom vremena favorizovalo manji broj biljaka koje se lakše proizvode, transportuju, skladište i prodaju na velikom tržištu.
Takva homogenizacija ima cijenu.
Kada nestaju lokalne sorte, ne gubimo samo jednu biljku iz bašte. Gubimo i genetske osobine koje bi u budućnosti mogle biti važne za otpornost na sušu, visoke temperature, bolesti i druge posljedice klimatskih promjena.
Hiljade sorti, a na policama samo mali dio
Dobar primjer je krompir.
U svijetu postoji više hiljada različitih sorti krompira, ali potrošači na velikim tržištima uglavnom susrijeću tek mali broj njih.
Sličan proces dogodio se i sa drugim vrstama povrća. Industrijska proizvodnja favorizovala je sorte koje daju stabilne prinose, imaju ujednačen izgled i mogu lakše da podnesu transport i skladištenje.
To je olakšalo masovnu proizvodnju, ali je istovremeno smanjilo raznovrsnost koja je nekada bila mnogo vidljivija na lokalnim njivama i pijacama.
Neke zaboravljene biljke mogu biti važne za budućnost
Istraživači posebno izdvajaju biljke koje su u pojedinim regionima tradicionalni dio ishrane, ali su na globalnom nivou gotovo nepoznate.
Među njima su biljka pauk, određene vrste tamnozelenog lisnatog povrća, klizavi kupus i gorka tikva.
Biljka pauk, koja se uzgaja u Africi, zanimljiva je zbog otpornosti na zahtjevne uslove i sadržaja važnih hranljivih materija. Klizavi kupus značajan je dio ishrane u pojedinim područjima Pacifika, dok je gorka tikva široko zastupljena u Aziji i na Karibima i ima brojne divlje srodnike koji bi mogli biti korisni u oplemenjivanju biljaka.
Tu je i bundeva, koja može dobro podnositi sušu i visoke temperature, a njeni plodovi bogati su beta-karotenom. Iako je komercijalno značajna, istraživači smatraju da njen genetski potencijal još nije dovoljno iskorišćen.
Nestanak sorti znači i gubitak mogućnosti
Prema nalazima istraživača, očuvanje raznovrsnosti povrća trenutno nije dovoljno.
Poseban problem predstavljaju divlji srodnici i lokalne sorte koje nijesu adekvatno sačuvane u bankama gena. Ako nestanu iz prirode i proizvodnje, njihova svojstva mogu biti izgubljena prije nego što uopšte otkrijemo koliko bi mogla biti korisna.
Autori zato predlažu četiri povezana pravca djelovanja: bolje očuvanje lokalnih sorti i divljih srodnika, korišćenje njihove genetike u razvoju novih sorti, uključivanje raznovrsnijeg povrća u ishranu i snažnije uključivanje biljne raznovrsnosti u poljoprivredne i prehrambene politike.
Možemo početi i u sopstvenoj bašti
Ova priča nije rezervisana samo za naučnike, banke gena i velike poljoprivredne sisteme.
Ako imate baštu, možete potražiti stare, lokalne i autohtone sorte i sačuvati njihovo sjeme za narednu sezonu. Na pijacama i kod malih proizvođača često se mogu pronaći sorte koje nijesu dio velikih trgovačkih lanaca.
Time ne dobijamo samo drugačiji ukus paradajza, paprike ili pasulja.
Čuvamo dio genetske raznovrsnosti koja bi u budućnosti mogla postati veoma važna.
Jer, možda je jedna od najvažnijih poruka ovog istraživanja upravo jednostavna: budućnost naše hrane možda neće zavisiti samo od toga koliko možemo da proizvedemo, već i od toga koliko različitih biljaka uspijemo da sačuvamo.
Studija „Reversing vegetable biodiversity loss to diversify diets“ objavljena je u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS).
ETOportal
