Pješački prelazi koji su izblijedjeli gotovo do nestanka nijesu estetski problem. Ko je odgovoran kada građanin poštuje propis, a signalizacija više nije vidljiva?
Pješački prelazi na pojedinim gradskim ulicama danas više postoje u sjećanju građana nego na asfaltu. Bijele pruge, zbog kojih su odavno dobili nadimak „zebre“, toliko su izblijedjele da ih je ponekad lakše pronaći po navici nego pogledom. Građanin koji svakodnevno prolazi istom ulicom zna: „Ovdje je nekada bila zebra.“ I zakorači na mjesto na kojem je navikao da prelazi ulicu, vjerujući da poštuje saobraćajna pravila. Ali vozač koji dolazi tom ulicom možda ne vidi ništa. Posebno noću, po kiši, u uslovima smanjene vidljivosti ili na prometnim saobraćajnicama, izbrisana signalizacija prestaje da bude samo ružna slika grada i postaje ozbiljan bezbjednosni rizik. Naše pitanje zato nije gdje je nestala boja, već kako je moguće da pješački prelaz bude formalno mjesto za bezbjedan prelazak, a da istovremeno za vozača praktično ne postoji? Saobraćajna signalizacija ne smije biti stvar lokalnog iskustva, sjećanja ili pogađanja. „Zebra“ mora biti jasno vidljiva svakome – i građaninu koji tu ulicu prelazi svaki dan i vozaču koji se prvi put našao za volanom u našem gradu.
Tu dolazimo do pitanja odgovornosti. Naravno da vozač mora poštovati pješački prelaz i biti dužan da obrati pažnju na pješake. Ali šta kada pješak poštuje propis, a sistem ne obezbijedi da propis bude jasno vidljiv? Ako je građanin upućen da ulicu prelazi na obilježenom pješačkom prelazu, onda neko mora da vodi računa da taj prelaz bude obilježen i održavan. U suprotnom, pješak postaje talac loše održavane infrastrukture, a vozač se dovodi u situaciju da reaguje na signalizaciju koju ne može pravovremeno da uoči. U slučaju nezgode, pitanje odgovornosti ne može se svesti samo na ono što je uradio vozač u nekoliko sekundi prije sudara. Mora se postaviti i pitanje šta je urađeno, odnosno nije urađeno, prije toga. Ko je zadužen da kontroliše stanje horizontalne signalizacije? Koliko često se pješački prelazi obilaze? Da li se reaguje preventivno ili tek nakon prijave građana, saobraćajne nezgode ili potpunog nestanka oznake? Ako čekamo da zebra potpuno izbledi da bismo je obnovili, onda ne održavamo sistem – već reagujemo kada problem već postane opasan. A to nije bezbjednosna politika, već zakašnjela reakcija.
I zato bi nadležni trebalo da urade ono što je jednostavno, konkretno i ne zahtijeva velike projekte: da obiđu gradske saobraćajnice, evidentiraju izblijedjele pješačke prelaze i obnove ih prije nego što neko zbog njih bude ugrožen. Građani ne traže privilegiju, već osnovni standard bezbjednosti. Vozači ne mogu biti odgovorni za ono što objektivno ne mogu da vide, baš kao što pješaci ne smiju biti dovedeni u situaciju da se uzdaju u rečenicu „znam gdje je bila zebra“. I tu dolazimo do suštine: zebra je dobila ime po životinji čije su pruge njen najprepoznatljiviji znak. Kada bi zebra izgubila svoje pruge, teško bismo je prepoznali. Zašto onda očekujemo da vozači prepoznaju naše? Potrebno je manje čekanja, manje opravdanja i više odgovornosti. Jer pješački prelaz mora biti vidljiv prije nego što pješak zakorači na njega, a ne tek nakon što se dogodi nesreća. Uređen grad nije samo grad novih ulica i zgrada; uređen grad je onaj u kojem i nekoliko bijelih linija na asfaltu znači ono što treba da znači – sigurnost čovjeka.
ETOportal / V.M.
