O ulasku Crne Gore u Evropsku uniju uglavnom govorimo kroz ono što ćemo dobiti. Mnogo manje govorimo o onome što će se promijeniti na našem tržištu, posebno za domaće proizvođače. Kada Crna Gora postane dio jedinstvenog evropskog tržišta, na naše police još lakše će stizati proizvodi iz zemalja članica, dok će domaći proizvođači morati da ispune pravila koja za dio njih neće biti nimalo jednostavna.
Za velikog proizvođača evropski standard je dio poslovanja. Za malu crnogorsku mljekaru, sušaru, pekaru, prerađivača voća i povrća ili porodično gazdinstvo, prilagođavanje može značiti ozbiljno ulaganje u prostor, opremu, kontrolu proizvodnje, dokumentaciju, ambalažu i sertifikaciju.
Crna Gora već preuzima evropska pravila. Novi Zakon o bezbjednosti hrane i Zakon o službenim kontrolama donijeti su upravo u procesu usklađivanja sa pravnom tekovinom EU, a novi propisi obuhvataju kontrole kroz cijeli lanac proizvodnje i prometa hrane. U julu su uvedeni i novi zahtjevi higijene hrane koji se odnose na objekte, opremu, vodu, otpad, pakovanje, ličnu higijenu zaposlenih i transport.
To je neophodno zbog zaštite potrošača, ali za domaću proizvodnju otvara jedno mnogo praktičnije pitanje: koliko naših proizvođača može da plati put do tih standarda?
Jer sertifikat nije jedini trošak. Ako proizvodni objekat nije odgovarajući, moraće da se mijenja. Ako oprema ne ispunjava uslove, moraće da se zamijeni. Ako proizvodnja nema potrebne procedure i kontrole, moraće da se uvedu. Sve to košta, a mali proizvođač nema iste finansijske mogućnosti kao velika evropska kompanija.
Država već daje podršku. Ministarstvo poljoprivrede ove godine refundira do 50 odsto troškova uvođenja, sertifikacije ili resertifikacije sistema kvaliteta i bezbjednosti hrane, najviše do 4.000 eura. Podrška obuhvata standarde kao što su HACCP, ISO 22000, GLOBALGAP, BRC, IFS i FSSC 22000.
Ali upravo tu treba otvoriti ozbiljnu raspravu. Da li je pomoć dovoljna ako proizvođač ne mora samo da dobije sertifikat, već da mijenja cijeli proizvodni proces?
Jer kada uđemo u EU, domaći proizvođač neće dobiti samo mogućnost da svoj proizvod ponudi evropskom kupcu. Na crnogorsko tržište dolaziće i roba proizvedena u velikim evropskim sistemima, često uz niže troškove proizvodnje, razvijenu logistiku i mnogo veće količine.
Tada činjenica da je nešto „domaće“ više neće biti dovoljna zaštita.
Potrošač će birati.
Ako domaći proizvod bude kvalitetan i cjenovno prihvatljiv, imaće svoje mjesto. Ako bude skuplji zbog male proizvodnje, a pritom ne bude nudio dodatni kvalitet ili prepoznatljivost, teško će se boriti sa velikim evropskim proizvođačem.
Zato bi priprema domaće proizvodnje za EU morala da bude mnogo više od donošenja novih zakona. Potrebno je utvrditi ko od domaćih proizvođača već ispunjava standarde, kome nedostaje oprema, kome je potrebna rekonstrukcija objekta, kome sertifikacija, a kome stručna pomoć da uopšte razumije šta mora da promijeni.
Posebno treba voditi računa o malim proizvođačima, jer upravo među njima ima proizvoda koji nose ono što velika industrija teško može da kopira – tradiciju, lokalno porijeklo i autentičnost. Ali dobar domaći proizvod neće biti dovoljan ako nije moguće dokazati da je proizveden po pravilima koja važe za sve.
Evropska unija zato ne bi trebalo da bude trenutak kada ćemo tek početi da spašavamo domaću proizvodnju. Mora biti trenutak za koji smo je već pripremili.
Jer otvaranje tržišta može biti velika šansa za crnogorske proizvođače, ali samo za one koji će moći da ispune pravila igre.
U suprotnom, mogli bismo dobiti paradoks: ulaskom u veliko evropsko tržište dobićemo mnogo veći izbor robe, ali ćemo tek tada shvatiti koliko je teško sačuvati ono što sami proizvodimo.
Pitanje zato nije samo hoće li crnogorski proizvod jednog dana moći na evropsku policu. Prvo moramo obezbijediti da domaći proizvođač može da ostane na svojoj.
ETOportal/redakcija biznis/društvo
