Godinama je automobil bio simbol slobode, komfora i nezavisnosti. Za mnoge porodice bilo je gotovo nezamislivo organizovati svakodnevni život bez najmanje jednog automobila ispred kuće. Međutim, istraživanja o budućnosti mobilnosti pokazuju da se taj obrazac polako mijenja. Ne znači da ljudi prestaju da vole automobile, već da sve više njih počinje da postavlja drugačije pitanje: da li mi automobil zaista treba – ili mi je samo potreban pristup prevozu kada mi zatreba?
Velika međunarodna analiza objavljena u časopisu Transport Reviews napravila je pregled čak 106 recenziranih naučnih studija o domaćinstvima koja nemaju automobil.
Istraživači sa Univerziteta Bath i partnerskih institucija napravili su važnu razliku između dva potpuno različita fenomena: domaćinstava koja su bez automobila zato što ga ne mogu priuštiti ili nemaju mogućnost da ga koriste i domaćinstava koja su svjesno izabrala život bez automobila.
Ta razlika je važna.
Jer budućnost mobilnosti ne mora nužno da izgleda kao grad u kojem nema automobila. Mnogo je realnija mogućnost da automobil prestane da bude nešto što svako domaćinstvo mora da posjeduje.
Automobil kada je potreban, a ne kada je navika
Zamislimo porodicu koja svakodnevno ide na posao, u školu ili prodavnicu.
Umjesto da svako jutro sjedaju u automobil, dio putovanja obavljaju pješke ili biciklom. Za duže relacije koriste javni prevoz. Za povremeni odlazak van grada iznajme automobil ili koriste car-sharing.
Automobil više nije nestao iz njihovog života. Samo više nije njihovo vlasništvo. Upravo takav način razmišljanja sve je zanimljiviji istraživačima transporta.
Studija sprovedena u švajcarskom gradu Winterthur ponudila je učesnicima jednomjesečni eksperiment: besplatno korišćenje električnih bicikala, javnog prevoza i car-sharinga, uz pokušaj da smanje korišćenje sopstvenog automobila.
U istraživanju je učestvovalo 257 ljudi, dok su dodatne kvalitativne informacije prikupljene kroz fokus grupe sa 43 učesnika. Nakon eksperimenta, 36 odsto učesnika izjavilo je da ima manju namjeru da često koristi automobil. Neposredno nakon eksperimenta, 2 odsto domaćinstava postalo je potpuno bez automobila, a dva mjeseca kasnije taj udio je dostigao 13 odsto, uz dodatne finansijske podsticaje za prodaju automobila.
Ali naučnici ne tvrde da će se svi odreći automobila. Naprotiv.
Njihov zaključak je mnogo realniji – alternative mogu djelimično zamijeniti automobil, ali potpuna promjena navika zahtijeva više od jednog eksperimenta.
Bicikl nije samo prevozno sredstvo
U toj promjeni važnu ulogu imaju električni bicikli, javni prevoz i različiti oblici zajedničkog korišćenja automobila. Električni bicikl posebno mijenja granice onoga što ljudi smatraju „bliskom destinacijom“. Relacija koja je nekada bila predaleka za običan bicikl postaje sasvim prihvatljiva uz pomoć električnog pogona. Trotinet može preuzeti kratke gradske relacije, javni prevoz duže svakodnevne pravce, a car-sharing povremene potrebe za automobilom. Tako nastaje ono što istraživači nazivaju multimodalnom mobilnošću – čovjek više nije vezan za jedno prevozno sredstvo. Može ih kombinovati u zavisnosti od toga gdje ide, koliko ima vremena, koliko košta putovanje i kakvo je vrijeme.
Ali postoji jedan veliki uslov
Nije dovoljno samo reći ljudima: „Ostavite automobil kod kuće.“ Sistem mora ponuditi alternativu.
Sistematski pregled 106 studija pokazuje da su mogućnosti života bez automobila snažno povezane sa izgrađenim okruženjem, dostupnošću javnog prevoza, saobraćajnom politikom i uslugama poput car-sharinga. Autori zaključuju da je život bez automobila najčešće realna opcija tek kada prednosti takvog načina života počnu da nadmašuju njegove praktične nedostatke.
Drugim riječima, teško je očekivati da će porodica odustati od automobila ako joj je najbliža prodavnica nekoliko kilometara daleko, autobus ide rijetko, biciklistička infrastruktura ne postoji, a djecu mora svakodnevno voziti u školu i na aktivnosti.
Automobil nije uvijek stvar izbora. Ponekad je posljedica toga kako je grad organizovan.
Hoće li automobil postati luksuz?
Možda ne u klasičnom smislu te riječi. Ali moguće je da će se promijeniti njegovo mjesto u svakodnevnom životu.
Kao što danas ne moramo posjedovati svaku stvar koju koristimo, tako možda jednog dana neće biti neophodno ni posjedovati automobil da bismo ga koristili.
Već postoji model u kojem nekoliko ljudi dijeli jedno vozilo. Automobil se rezerviše putem aplikacije, koristi nekoliko sati i vraća. Za svakodnevne potrebe koriste se bicikl, e-bicikl, javni prevoz ili pješačenje.
U takvom sistemu automobil postaje usluga kojoj imamo pristup, a ne predmet koji mora da stoji ispred kuće. To bi moglo promijeniti i sam izgled gradova.
Manje parkinga, više prostora za pješake i bicikliste, manje saobraćajnih gužvi i drugačija organizacija javnog prostora – to su promjene koje se već razmatraju u gradovima koji pokušavaju da smanje zavisnost od privatnih automobila.
Ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da automobil nestaje.
Veliki broj ljudi i dalje će ga željeti i trebati, posebno porodice sa djecom, stanovnici predgrađa i ruralnih područja, ljudi koji rade u smjenama ili putuju na mjesta do kojih javni prevoz ne dopire.
Zato budućnost vjerovatno neće biti „grad bez automobila“, već grad u kojem automobil više nije jedina realna mogućnost.
Od vlasništva prema pristupu
Možda se upravo tu krije najveća promjena. Generacijama je pitanje glasilo: „Koji automobil imam?“
Budućnost bi mogla sve češće postavljati drugo pitanje „Kako ću danas najbrže i najpovoljnije stići tamo gdje treba?“
Ako je odgovor bicikl – koristićemo bicikl. Ako je javni prevoz – autobus ili voz. Ako je nekoliko kilometara – možda ćemo hodati. Ako je potreban automobil – pozvaćemo ga.
I ako ovaj model zaživi u dovoljno velikom broju gradova, automobil možda neće nestati iz našeg života.
Samo će prestati da bude obavezan član svakog domaćinstva.
A automobil koji nije neophodan, već se koristi onda kada nam zaista treba, jednog dana bi mogao postati upravo ono što danas zvuči paradoksalno:
luksuz koji ne moramo da posjedujemo da bismo ga koristili.
ETOportal
