Dok se Crna Gora gotovo svakog ljeta suočava sa velikim šumskim požarima, u Evropi postoji zanimljiv model zaštite opožarenog zemljišta. Španija je zakonom propisala da se šumsko zemljište koje je pretrpjelo požar najmanje 30 godina ne može prenamijeniti u drugu svrhu. Cilj je jednostavan – da požar ne postane prečica do promjene namjene zemljišta i eventualne buduće gradnje.
Šumski požar ne završava se onog trenutka kada se ugasi posljednji plamen.
Za prirodu tada počinje dug period oporavka, ali i za državu počinje pitanje šta će biti sa zemljištem koje je ostalo iza požara.
U Španiji je upravo zbog toga zakonom uvedena posebna zaštita opožarenih šumskih površina. Član 50 Zakona o šumama propisuje da je promjena šumske namjene opožarenog zemljišta zabranjena najmanje 30 godina. Istovremeno, zabranjene su i aktivnosti koje nijesu kompatibilne sa obnovom vegetacije, u periodu koji određuje odgovarajuća regionalna legulativa.
To, međutim, ne znači da je na svakom zemljištu koje je zahvatio požar automatski zabranjena baš svaka vrsta gradnje tokom tri decenije.
Suština španskog modela je u tome da se šumsko zemljište ne može jednostavno prenamijeniti samo zato što je izgorjelo.
Zašto baš 30 godina?
Ovaj rok nije slučajno odabran.
Kada je izmjenama Zakona o šumama uvedena zabrana, španski zakonodavac obrazložio je da period od 30 godina u većini slučajeva predstavlja minimalno vrijeme koje može omogućiti obnovu šumske vegetacije.
Još važnije, zakon je imao i preventivnu funkciju – da spriječi stvaranje očekivanja da bi opožareno zemljište nakon požara moglo biti lakše prenamijenjeno i dobiti novu, potencijalno unosniju namjenu.
Drugim riječima, poruka je jasna: požar sam po sebi ne smije biti razlog da šuma postane građevinsko ili drugo zemljište.
Pravilo nije apsolutno
Ipak, španski sistem nije potpuno bez izuzetaka.
Zakon predviđa mogućnost da regionalne vlasti u određenim okolnostima odobre izuzetak ako je promjena namjene bila predviđena prije nego što je požar izbio.
To se, između ostalog, odnosi na situacije u kojima je promjena namjene već bila predviđena odgovarajućim planskim dokumentom ili je plan bio u proceduri i prošao odgovarajuću ekološku procjenu.
Postoje i posebne mogućnosti za izuzetke kada su ispunjeni zakonom propisani uslovi i kada postoji naročito važan javni interes, uz dodatne procedure i mjere zaštite šumskog fonda.
Zato je pogrešno reći da u Španiji „30 godina ništa ne smije da se gradi“. Preciznije je reći da opožareno šumsko zemljište najmanje 30 godina ne može mijenjati svoju šumsku namjenu, osim u zakonom predviđenim izuzecima.
Šta je poruka za zemlje koje se bore sa požarima?
Španski model posebno je zanimljiv državama Mediterana, gdje su šumski požari sve ozbiljniji problem.
Njegova osnovna ideja nije samo kazniti onoga ko izazove požar, već spriječiti da požar u budućnosti postane ekonomski podsticaj za prenamjenu zemljišta.
Ako je šuma izgorjela, prioritet je njena obnova.
Takav pristup pokušava da razdvoji dvije stvari koje se često mogu naći u istom prostoru – požar i vrijednost zemljišta nakon požara.
Upravo je to i razlog zbog kojeg se u španskom zakonu govori o obnovi šumskog karaktera opožarenih površina, a ne o njihovom automatskom pretvaranju u zemljište druge namjene.
A šta bi to značilo za Crnu Goru?
Poređenje sa Crnom Gorom nameće se samo po sebi.
Crna Gora je, kao i Španija, mediteranska zemlja koja se tokom ljetnjih mjeseci suočava sa požarima, a pitanje zaštite šumskog zemljišta, njegove obnove i kontrole buduće namjene postaje sve značajnije.
Španski primjer zato otvara pitanje koje vrijedi razmotriti i kod nas:
Da li bi nakon velikog požara trebalo dodatno zaštititi opožarene šumske površine od promjene namjene i koliko bi takav rok trebalo da traje?
Odgovor nije jednostavan i ne može se svesti samo na prepisivanje španskog zakona. Crna Gora ima svoj pravni sistem, prostorne planove, kategorije zemljišta i specifične uslove upravljanja šumama.
Ali princip koji Španija primjenjuje jeste veoma jasan – činjenica da je neka šuma izgorjela ne znači da je nestao njen šumski karakter, niti da je zemljište time automatski postalo dostupno za neku novu namjenu.
U vremenu kada požari sve češće mijenjaju pejzaž Mediterana, pitanje šta se dešava sa zemljištem nakon požara moglo bi postati jednako važno kao i pitanje kako spriječiti da do požara uopšte dođe.
ETOportal/Nataša Goleš
