Javne nabavke nijesu samo administrativna procedura već jedan od najvažnijih mehanizama kroz koje država troši novac građana. Zato pitanje ko i kako određuje vrijednost nabavke nije tehničko, već pitanje javnog interesa.
Autor: mr Vojislav Marković
U Crnoj Gori zakon propisuje da se javni novac mora koristiti ekonomično, efikasno i efektivno, uz obavezno obezbjeđivanje konkurencije i transparentnosti. Procijenjena vrijednost nabavke pritom nije proizvoljna cifra koju naručilac upisuje u dokumentaciju. Ona mora imati uporište u stvarnim potrebama, tržišnim podacima, prethodno zaključenim ugovorima i propisanoj metodologiji procjene.
Tu počinje problem koji u praksi zaslužuje mnogo veću pažnju.
Šta ako je procjena namjerno preniska? Ko je provjerava i na osnovu čega? Može li takva procjena uticati na izbor postupka, uslove tendera i konačan ishod?
Odgovor na ova pitanja posebno je važan jer zakon procijenjenu vrijednost povezuje sa pravilima koja naručilac mora primijeniti u postupku javne nabavke. Zakon takođe zabranjuje naručiocu da dijeljenjem jedinstvene nabavke izbjegne primjenu propisanog postupka.
Nerealno određena vrijednost može zato predstavljati ozbiljan signal za kontrolne organe, posebno ako se odstupanje od tržišnih cijena ne može uvjerljivo obrazložiti.
Ali postoji i druga strana problema. Ako je procijenjena vrijednost postavljena značajno ispod realne tržišne vrijednosti, ponuđači mogu dostaviti ponude koje prelaze planirani iznos. Tada se otvara pitanje da li je država pravilno procijenila ono što želi da kupi ili je unaprijed postavila brojku koja je od početka bila nerealna.
Upravo tu javnost mora dobiti odgovor: na osnovu kojih podataka je nastala procjena? Ko je istražio tržište? Ko je potpisao procjenu? Da li postoje ponude, prethodni ugovori ili drugi dokumenti koji potvrđuju navedeni iznos?
Jer ako takvi odgovori ne postoje, procijenjena vrijednost prestaje da bude samo računovodstvena kategorija i postaje potencijalna tačka rizika za cijeli postupak.
Važeća crnogorska pravila predviđaju metodologiju prema kojoj se procjena zasniva na stvarnim potrebama naručioca, trajanju ugovora, ranije zaključenim ugovorima i informacijama dobijenim istraživanjem tržišta. Kod nabavki podijeljenih na partije, ukupna vrijednost mora obuhvatiti zbir vrijednosti svih partija.
Zato bi kontrola javnih nabavki morala počinjati prije otvaranja ponuda, a ne tek kada se pojavi sumnja u konačan izbor ponuđača.
Pitanje za nadležne institucije nije samo ko je dobio posao, već i ko je odredio početnu cijenu i kako je do nje došao.
U sistemu u kojem se milijarde javnog novca usmjeravaju kroz tendere, upravo ta početna brojka može odrediti tok čitavog postupka. Ako je realna, ona omogućava konkurenciju i racionalno planiranje. Ako je proizvoljna, može postati prostor za manipulaciju.
Zato bi planovi javnih nabavki morali biti podložni ozbiljnijoj kontroli procijenjenih vrijednosti, posebno kod velikih i ponavljanih nabavki, uz obavezno obrazloženje metodologije kada procjena značajno odstupa od tržišnih pokazatelja.
U Crnoj Gori se o javnim nabavkama često govori tek kada tender bude dodijeljen. Možda bi prvo pitanje trebalo postaviti mnogo ranije: ko je napisao brojku od koje je sve počelo?
Od odgovora na to pitanje zavisi i koliko je javni novac zaista zaštićen.
ETOportal
