Američki nosač aviona predstavlja jedno od najmoćnijih oružanih sredstava koje jedna država može da pošalje u ratnu zonu. Tokom rata sa Iranom, Sjedinjene Američke Države u region su upućivale više nosačkih grupa, među kojima su bili „Abraham Lincoln“, „Gerald R. Ford“ i „George H. W. Bush“.
„Abraham Lincoln“ proveo je mjesece u zoni operacija, uključujući više od 200 uzastopnih dana na moru, dok je „Gerald R. Ford“ završio jednu od najdužih misija američkog nosača u savremenoj istoriji.
Sve to ponovo je otvorilo staro pitanje: da li su američki nosači aviona zaista neuništivi?
Odgovor je jednostavan – nijedan ratni brod nije neuništiv.
Ali američki nosači nijesu projektovani kao usamljeni brodovi koji treba da izdrže napad. Oni su centar čitave nosačke udarne grupe, koju čine razarači, krstarice, avioni i drugi brodovi, uz veliki broj senzora i sistema za rano upozoravanje.
Sama zaštita nosača zato počinje mnogo prije nego što neprijateljsko oružje dođe u njegovu blizinu.
Američka mornarica koristi slojevitu odbranu. Razarači i drugi brodovi u grupi mogu presretati protivbrodske rakete i avione na većoj udaljenosti, dok nosač ima i sopstvene sisteme bliske odbrane.
Problem je, međutim, što se priroda prijetnje promijenila.
Savremeni protivbrodski projektili, dronovi, podmornice i sistemi sposobni da istovremeno napadnu veliki broj ciljeva predstavljaju ozbiljan izazov čak i za najzaštićenije ratne brodove.
Posebno je zanimljiv razvoj jeftinih dronova.
Nije uvijek potrebno uništiti nosač da bi napad imao vojni efekat. Dovoljno je oštetiti dio opreme, poremetiti operacije ili natjerati odbranu da potroši veliki broj skupih presretača.
Upravo je to jedan od problema sa kojim se američka mornarica već suočavala u operacijama na Bliskom istoku.
Veliki nosač vrijedi milijarde dolara, dok napadački dron može koštati višestruko manje. Ako protivnik istovremeno pošalje veliki broj relativno jeftinih projektila i dronova, napadač pokušava da odbranu dovede u situaciju u kojoj mora da troši znatno skuplje rakete kako bi zaustavila jeftinije ciljeve.
Zbog toga se posljednjih godina sve više govori o takozvanom „odnosu cijene“ između napada i odbrane.
Ipak, nosač nije samo veliki brod koji čeka da bude pogođen.
Njegova najveća prednost je mobilnost. Može da mijenja položaj, udalji se od obale i koristi avione sa svoje palube za izviđanje, zaštitu i napade na ciljeve na velikim udaljenostima.
Uz to, sama nosačka grupa ima više slojeva zaštite. Neprijatelju nije dovoljno samo da zna da je nosač negdje u određenom području. Mora da ga pronađe, prati, odredi njegovu poziciju i zatim kroz više slojeva odbrane dovede svoje oružje do cilja.
To je jedan od razloga zbog kojih je uništenje američkog nosača izuzetno zahtjevan zadatak.
Međutim, postoji razlika između potapanja nosača i njegovog izbacivanja iz borbe.
Veliki ratni brod može ostati na površini, a da ipak više ne može da obavlja svoju osnovnu misiju. Oštećenje palube, sistema za lansiranje i prihvat aviona, radara, komunikacija ili drugih ključnih sistema moglo bi da smanji ili privremeno zaustavi njegovu borbenu sposobnost.
Zato se u savremenim analizama sve više govori o „mission kill“ scenariju – situaciji u kojoj brod nije uništen, ali više ne može efikasno da izvršava zadatak.
Američka mornarica zbog toga razvija nove načine odbrane, uključujući jeftinije sisteme za presretanje dronova i drugih prijetnji. Cilj je da se ne koriste najskuplje rakete za svaki jeftini dron koji napada nosačku grupu.
Nosači aviona, dakle, nijesu neuništivi.
Ali tvrdnja da su zbog novih projektila i dronova postali beskorisni takođe bi bila previše jednostavna.
Oni i dalje predstavljaju ogromnu kombinaciju mobilnosti, vazdušne moći, izviđanja i logističke podrške. Ono što se mijenja jeste način na koji moraju biti zaštićeni i način na koji se planira njihova upotreba.
Rat sa Iranom upravo je ponovo pokazao tu dilemu: što je nosač vredniji, to je važnije zaštititi ga, ali što su savremena sredstva napada dostupnija i jeftinija, to je složenije održati njegovu zaštitu.
Zato pitanje više nije samo da li neko može da potopi američki nosač.
Mnogo važnije pitanje je da li protivnik može dovoljno dugo i dovoljno snažno da poremeti njegov rad da on više ne bude vrijedan na način na koji je prvobitno zamišljen.
Izvor;U.S. Naval Institute – Proceedings
ETOportal
