Rast cijena hrane ponovo je otvorio pitanje koje u Crnoj Gori ne možemo posmatrati samo kroz cijenu proizvoda na polici. Važno je i šta kupujemo, odakle je hrana stigla i koliko je vremena prošlo od njive do našeg stola.
Prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija (FAO), svjetske cijene hrane u avgustu bile su 2,5 odsto više nego godinu ranije. Crna Gora, koja veliki dio hrane uvozi, nije izolovana od tih kretanja.
Ali možda rješenje ne treba uvijek tražiti samo u tome kako da uvezemo jeftiniju hranu.
Možda bi trebalo da se ozbiljnije okrenemo onome što već imamo.
Crna Gora ima veliki broj malih proizvođača koji na svojim imanjima proizvode paradajz, papriku, krompir, luk, salatu, voće, sir, jaja i druge namirnice. Mnogi od njih nemaju velike količine, nemaju mogućnost da uđu u velike trgovinske lance i često nemaju gdje da prodaju ono što proizvedu.
Zato bi jedan od mogućih modela bile male gradske i kvartovske pijace domaćih proizvođača.
Ne velike pijace koje rade cijeli dan i na kojima se prodaje sve i svašta, već uređena i kontrolisana prodajna mjesta koja bi, na primjer, radila nekoliko sati ujutro ili nekoliko dana sedmično. Na njima bi prostor imali mali crnogorski proizvođači, sa jasnim podacima o tome ko je proizvod proizveo i odakle dolazi.
Takav model ne bi trebalo da znači da domaći proizvod mora biti najjeftiniji.
Naprotiv, možda bismo za kilogram domaćeg paradajza ili sira platili nešto više. Ali bismo znali šta kupujemo, ko je proizvod proizveo i gdje je nastao.
To je vrijednost koju nije uvijek moguće izraziti samo cijenom.
Za proizvođača bi ovakva prodaja značila sigurnije tržište i direktniji prihod. Za kupca – mogućnost da kupi svjež proizvod bez dugog lanca posrednika. Za državu – još jedan način da se podstakne domaća proizvodnja i smanji zavisnost od uvoza.
Naravno, takve pijace morale bi imati jasna pravila. Domaći proizvod ne bi smio biti samo naziv kojim se privlači kupac. Potrebna je kontrola porijekla, zdravstvene ispravnosti i uslova prodaje, ali i jednostavna procedura kojom bi mali proizvođač mogao legalno da proda ono što je proizveo na svom imanju.
Možda ne moramo imati desetine velikih prodajnih mjesta. Nekoliko manjih pijaca u različitim djelovima grada, sa ograničenim radnim vremenom i prostorom prvenstveno za male domaće proizvođače, bilo bi dovoljno za početak.
Jer nije uvijek problem u tome što je domaća hrana skuplja.
Problem je kada nemamo izbor.
Ako već moramo da platimo više, možda nije loše da taj novac ostane kod čovjeka iz Crne Gore koji obrađuje svoju zemlju, hrani svoju porodicu i proizvodi hranu za svoje komšije.
Nije svaka jeftinija namirnica zaista jeftinija. A domaća hrana možda ne mora biti najjeftinija – dovoljno je da bude dostupna, kontrolisana i da znamo šta jedemo.
ETOportal/Nataša Goleš
