Zašto stariji građani radije odlaze kod ljekara, u banku i na šaltere nego što koriste aplikacije? Digitalizacija olakšava život, ali može produbiti osjećaj usamljenosti i isključenosti.
Dok jedni svakodnevne obaveze završavaju pomoću mobilnog telefona, drugi radije odlaze u banku, kod ljekara ili na šalter, gdje mogu lično da postave pitanje i dobiju odgovor. Takva razlika u navikama posebno je vidljiva kod dijela starijih građana, koji se teže prilagođavaju vremenu u kojem se sve više usluga obavlja putem interneta. Plaćanje računa, zakazivanje pregleda, provjera stanja na računu i dobijanje važnih obavještenja sve češće zahtijevaju korišćenje aplikacija. Ono što je mlađima jednostavno, starijima može predstavljati izvor nesigurnosti. Neki ne znaju kako da instaliraju aplikaciju, drugi strahuju da će pogrešnim pritiskom napraviti problem, dok ima i onih koji jednostavno ne žele da svakodnevicu provode uz ekran. Njihov izbor često nije samo pitanje tehnologije, već i potrebe da sačuvaju način života na koji su navikli. Odlazak u banku ili dom zdravlja za njih nije uvijek samo završavanje posla. To je prilika da izađu iz kuće, sretnu poznanika, porazgovaraju sa službenikom i osjete da su dio zajednice. U vremenu kada se sve više komunikacije odvija preko telefona, takvi susreti imaju posebnu vrijednost. Ne treba zanemariti ni osjećaj koji se javlja kada čovjek, poslije decenija samostalnog života, odjednom mora da traži pomoć za nešto što ranije nije predstavljalo problem. Ako ne zna da koristi elektronsko bankarstvo ili da putem aplikacije zakaže pregled, može početi da se osjeća nesigurno i zavisno od drugih. Pojedini stariji građani zbog toga se povlače iz digitalnog svijeta, a njihovo oklijevanje često se pogrešno tumači kao nezainteresovanost za napredak. Međutim, nije realno očekivati da svi jednako brzo prihvate promjene, posebno ako nemaju dovoljno prilika da nauče kako novi sistemi funkcionišu. Važno je razumjeti da iza svakog takvog iskustva može stajati čovjek koji želi da ostane samostalan, da svoje obaveze završava bez tuđe pomoći i da se pritom osjeća sigurno.
Digitalizacija nesumnjivo može olakšati život. Računi se mogu platiti bez čekanja u redu, informacije dobiti za nekoliko minuta, a pojedine usluge koristiti iz sopstvenog doma. Ipak, problem nastaje kada takve mogućnosti postanu gotovo jedini način za završavanje svakodnevnih poslova. Šta se događa sa penzionerom koji nema pametni telefon, ne koristi internet ili ne zna da pronađe poruku sa terminom za ljekarski pregled? Kako da riješi problem ako ne razumije uputstvo na ekranu, a nema nikoga ko bi mu pomogao? To su pitanja na koja institucije, banke i zdravstvene ustanove moraju da pronađu odgovore. Nije dovoljno uvesti novu uslugu i očekivati da će je svi građani odmah koristiti. Potrebno je obezbijediti jasna uputstva, dostupnu pomoć i mogućnost da se važne obaveze završe i neposredno, razgovorom sa zaposlenim. Starijima treba omogućiti i besplatne ili lako dostupne obuke za korišćenje telefona i osnovnih elektronskih usluga, bez stvaranja osjećaja da zaostaju za drugima. Istovremeno, važno je da porodica ima razumijevanja i strpljenja. Ono što mlađa osoba nauči za nekoliko minuta, nekome ko se prvi put susreće sa takvom tehnologijom može zahtijevati mnogo više vremena. Cilj ne treba da bude da svaki penzioner koristi svaku aplikaciju, već da može bez poteškoća da obavi ono što mu je potrebno. Niko ne bi smio da se osjeća manje vrijednim zato što ne zna da koristi pametni telefon ili zato što više vjeruje razgovoru nego poruci na ekranu. Društvo koje se razvija mora voditi računa i o ljudima kojima promjene teže padaju, a ne samo o brzini i uštedi vremena. Stariji građani imaju pravo da biraju način na koji će plaćati račune, zakazivati preglede i dolaziti do informacija, pod uslovom da su im dostupne pouzdane mogućnosti. Pravi napredak nije kada sve preselimo na internet, već kada omogućimo da niko zbog toga ne ostane po strani. Tehnologija treba da bude pomoć čovjeku, a ne prepreka između njega i svijeta u kojem živi.
ETOportal / V.M.
