U Crnoj Gori se oduvijek znalo da novac ne voli buku. „Pare ne muče, no buče“, govorili su stari, valjda svjesni da je najljepša ušteđevina ona o kojoj se ne priča mnogo. Danas, međutim, imovinski kartoni ponešto ipak kažu. Ne navodeći imena, jer ovdje nije riječ o jednom ministru nego o fenomenu vlasti, među članovima Vlade ima onih koji na računima imaju desetine, pa i stotine hiljada eura. Neko 195.000, neko 185.000, neko 79.000, neko 60.000, a neko tek toliko da se ne kaže da nema ništa. I sve bi to bilo sasvim normalno da živimo u zemlji u kojoj prosječan građanin razmišlja šta će sa viškom novca. Ali ne živimo. Ovdje veliki broj ljudi prvo gleda cijenu hljeba, računa struju i kiriju, pa tek onda razmišlja o štednji. Zato imovinski kartoni ministara nijesu samo tabela sa ciframa. Oni su, htjeli mi to ili ne, i ogledalo društva u kojem jedni imaju mogućnost da štede desetine hiljada, dok drugi od penzije do penzije računaju svaki euro.
A onda dolazi ona druga, mnogo zanimljivija računica. Isti ti ljudi koji odlučuju o milionima iz državnog budžeta glasali su da se penzije za drugi kvartal prosječno povećaju za oko 1,50 eura, dok su socijalna davanja uvećana za oko 1,30 eura. Dakle, ministarski račun može da poraste za hiljade, a penzionerski za euro i po. Socijalno ugroženom građaninu vlast je, praktično, poručila: „Evo ti euro i trideset, snađi se.“ Možda je to nova verzija državne ekonomije: „Ima se, može se“, ali samo ako si dovoljno visoko. Jer kada vlast treba da govori o reformama, rastu standarda i evropskom putu, građani su statistika, a kada dođu izbori, postaju „naši ljudi“, „naša braća“, „naša porodica“ i svi ostali predizborni rođaci. Tada se obećava i ono što nema pokriće, samo da se dobije glas. Poslije izbora, međutim, matematika ponovo postane neumoljiva, za one na vrhu desetine hiljada, za one što nemaju euro i kusur. Ispada da je socijalna pravda u Crnoj Gori pomalo kao dobar konobar , pojavi se tek kad treba ostaviti bakšiš.
I zato nije problem što funkcioneri imaju novac. Naprotiv, bilo bi licemjerno tvrditi da čovjek ne smije biti imućan samo zato što je u politici. Problem počinje onda kada između političke elite i građana nastane tolika finansijska provalija da više ne dijele ni isti osjećaj za vrijednost novca. Onome ko na računu ima 195.000 eura, 1,50 eura povećanja penzije možda izgleda kao sitnica, kao statistička greška koju će zaboraviti prije prve kafe. Onome ko od te penzije plaća lijekove, hranu i račune, taj euro i po je dio kućnog budžeta. Zato bi vlast, umjesto da se pred izbore sjeti siromašnih, mogla jednom da ih se sjeti i između dva izborna ciklusa. Jer narod možda jeste zaboravan, ali bankovni izvodi nijesu. A stara crnogorska poslovica i dalje važi:“Pare me muče, no buče“. Samo što danas izgleda da neke mnogo više muče i to one koji nemaju dovoljno , dok druge više brine da ih imaju još više.
ETOportal / V.M.
