Vršnjačko nasilje je ozbiljan problem koji pogađa društvo u cjelini, a posebno djecu i mlade. Nasilje možemo definirati kao odnos između dvije strane, u kojem jedna strana koristi ili prijeti upotrebom sile kako bi nanijela štetu drugoj. Ovaj oblik ponašanja ima cilj sticanje moći, bilo fizičkim ili psihološkim nasiljem.
Postoje različiti oblici nasilja, od fizičkog do emocionalnog (psihičkog) zlostavljanja, a oba mogu ostaviti teške posljedice na djecu I mlade. Nasilje obuhvata širok spektar radnji koje utiču na drugu osobu – ponižavanje, vrijeđanje, udaranje, javno ismijavanje, optuživanje i druge aktivnosti koje imaju negativne efekte na žrtvu. Nasilje može, u nekim slučajevima, prerasti u strukturalno nasilje, koje je rezultat neadekvatnog odgovora države na takve pojave.
Jedan od najizrazitijih oblika nasilja u savremenom društvu je vršnjačko nasilje, koje se uglavnom odnosi na mlađu populaciju. Učenici su najčešće ili počinioci ili žrtve nasilja. Iako je agresivno ponašanje specifičan oblik nasilja, važno je razumjeti razliku između njega i vršnjačkog nasilja. Agresija obično nastaje kao reakcija na trenutni izazov, dok vršnjačko nasilje podrazumijeva kontinuirane i sistematske radnje kojima se žrtvi nanosi šteta.
Vršnjačko nasilje karakterišu nekoliko ključnih osobina: duži vremenski period trajanja nasilja, neravnopravan odnos snaga, pri čemu je žrtva slabija strana. Osim fizičkog nasilja, vršnjačko nasilje može biti emocionalno i verbalno. Društveno isključivanje, kada se traži da se žrtva ne druži sa vršnjacima, stvara emocionalne traume i duboko narušava samopouzdanje. Verbalno nasilje, koje uključuje vrijeđanje, ismijavanje i ponižavanje, takođe može imati dugoročne negativne efekte na razvoj djeteta.
Sajber nasilje je novi oblik zlostavljanja koji je postao naročito izražen u digitalnom dobu. Ovaj oblik nasilja obuhvata prijetnje, omalovažavanje i širenje privatnih informacija putem interneta, kao i „flejmovanje“ – napade i uvrede na društvenim mrežama. Za generacije koje odrastaju u digitalnom okruženju, ovo je možda najopasniji oblik nasilja, jer ne ostavlja fizičke tragove, ali može imati razorne emocionalne posljedice.
Nasilje među vršnjacima nije novost, ali moderna tehnologija omogućava da se ovaj problem širi i brzo postane globalni. Društvene mreže omogućavaju širenje nasilja, što može dovesti do toga da djeca počnu smatrati takvo ponašanje prihvatljivim. Nedostatak empatije, agresivne video igre i nasilje na društvenim mrežama dovode do toga da nasilje postane normalizovano, a to čini današnje društvo podložnijim ovim problemima.
Izvršioci nasilja često imaju određen stav prema ovom ponašanju, koji je rezultat njihovog vaspitanja i društvenog okruženja u kojem odrastaju. Djeca koja su odrasla u nasilnom okruženju često razvijaju agresivne modele ponašanja i smatrati nasilje normalnim načinom rješavanja problema. S druge strane, žrtve nasilja obično su povučena, stidljiva djeca koja se izmiču kad su napadnuta, dok posmatrači, iako svjesni problema, najčešće ne reaguju zbog straha ili zato što se ne žele zamjeriti.
Nasilje nije urođeno, već je naučeno. Djeca, od najranijeg uzrasta, iskazuju saosjećanje prema drugima i počinju prepoznavati njihove emocije. Nasilnici, međutim, nemaju tu sposobnost – oni žele povrijediti druge, bez obzira na razlog. Nedostatak empatije i svijesti o posljedicama svojih postupaka čini ih podložnim vršnjačkom nasilju. Često vjeruju da je žrtva niže vrijednosti, a nasilje koriste kao način da dokažu svoju moć.
Svi segmenti društva snose odgovornost za nasilje. Porodica igra ključnu ulogu u prevenciji, jer roditelji moraju primijetiti bilo kakve promjene u ponašanju djece i reagovati. Obrazovanje djece o važnosti empatije, kako prema vršnjacima, tako i prema sebi, predstavlja temelj za prevenciju nasilja. Takođe, edukacija o društvenim normama i pravilima ponašanja mora biti neprekidna, kako bi djeca razumjela važnost zdravih odnosa i međusobnog poštovanja.
Škola, kao osnovna socijalna sredina, ima odgovornost da prepozna i spriječi nasilje među učenicima. U slučaju nasilja, treba odmah reagovati, evidentirati incident i pružiti podršku svim stranama. Važno je da škole kontinuirano razvijaju osjećaj zajedništva, poštovanja različitosti i socijalne odgovornosti kod učenika. Takođe, potrebno je uvesti edukaciju o vještinama komunikacije, kako bi djeca naučila da iznose svoje stavove na miran i konstruktivan način.
Kada nasilje postane problem u školi, osim vaspitno-disciplinskih mjera, važno je raditi na podizanju svijesti o štetnosti nasilnog ponašanja. Kazna bez razvijene empatije neće donijeti dugoročne promjene. Edukacija, zajedno sa adekvatnim mjerama, ključna je za prevenciju vršnjačkog nasilja i izgradnju zdravijeg društva.
ETOportal/Autor; mr Vojislav Marković