Postoji jedna balkanska bolest za koju nikada nijesmo pronašli ni lijek, ni vakcinu, a čini se da smo odavno prestali i da je liječimo. Naprotiv, uredno je prenosimo s generacije na generaciju, njegujemo je i, što je najgore, često je predstavljamo kao dio karaktera.
„Ja tebi serdaru, ti meni vojvoda.“
Piše:Nataša Goleš
Kod nas čovjek teško može jednostavno biti čovjek. Mora biti gromada, legenda, veličina, majstor, kralj, brat, prijatelj, institucija. I nije važno da li to zaista mislimo. Važno je da se kaže, posebno ako drugi slušaju.
Čovjek stoji pored nas, pa mu govorimo kako nema boljeg, kako je poseban, kako je legenda, kako bez njega ništa ne bi moglo. Smiješimo se, tapšemo ga po ramenu, nazivamo ga bratom i gromadom. On, naravno, uzvraća istom mjerom. I tako dvije „veličine“ odu zadovoljne, svaka sa svojom titulom u džepu.
A onda se zatvore vrata. I tu se završava ceremonija.
Odjednom više nema gromade. Nema legende. Nema brata. Ostane samo „onaj što nema pojma“, „onaj što se gura“, „onaj što je imao sreće“, „onaj što bez ovoga ili onoga ne bi bio ništa, provaljen“.
Isti čovjek. Ista osoba. Samo druga publika.
To je možda i najtužniji dio naše balkanske priče. Mi često ne cijenimo čovjeka zbog onoga što jeste, već zbog onoga što nam može biti. Dok nam treba, veliki je. Dok nam može završiti posao, legenda je. Dok nam može otvoriti neka vrata, prijatelj je. Dok nam može pomoći, brat je. A kada nam više nije potreban, vrlo brzo pronađemo razlog da objasnimo kako zapravo nikada nije ni vrijedio toliko.
I tako se kod nas ljudi ne procjenjuju po tome kakvi su, nego prema tome jesu li nam trenutno korisni.
Možda zato toliko volimo javne komplimente. Oni su najjeftiniji oblik odnosa među ljudima. Ništa nas ne koštaju, a često mogu mnogo da nam donesu.
Najlakše je nekoga hvaliti dok stoji pored nas. Najlakše je reći mu da je najbolji kada nas čuje. Mnogo je teže isto to reći o njemu kada nije tu. Još je teže priznati njegovu vrijednost pred nekim ko ga ne voli.
Tu se, zapravo, vidi čovjek.
Ne kada nekoga tapšeš po ramenu, nego kada taj čovjek nije prisutan, a ti ipak nemaš potrebu da ga poniziš.
Mi smo nekako naučili da se slažemo javno, a da se privatno preziremo. Naučili smo da jedni drugima govorimo ono što drugi žele da čuju, a da iza leđa čuvamo sasvim drugačije mišljenje. I onda se čudimo što više nikome ne vjerujemo.
Kako i da vjerujemo?
Ako danas nekoga predamnom nazivaš gromadom, a sjutra, kada izađe iz prostorije, govoriš da je budala, šta da vjerujem – onome što si rekao njemu ili onome što si rekao meni?
Vjerovatno ni jednom ni drugom.
Jer čovjek koji svima govori ono što žele da čuju, na kraju ne govori ništa.
A možda bi bilo mnogo jednostavnije da se vratimo nečemu što smo negdje usput izgubili – običnoj ljudskoj pristojnosti.
Ako je neko dobar, reci da je dobar. Ako je nešto uradio kako treba, priznaj mu. Ako se ne slažeš s njim, reci mu to bez potrebe da ga poniziš. Ako ti nije drag, ne moraš ga nazivati bratom samo zato što trenutno sjedi za istim stolom.
Ne mora svako biti gromada. Ne mora svako biti legenda. Ne mora svako biti vojvoda. Nekada je sasvim dovoljno reći: „Ovaj čovjek vrijedi.“
I zaista to misliti.
Jer poštovanje nije kada nekome pred svima kažeš da je veličina. Poštovanje je kada o njemu govoriš korektno i onda kada nije tu.
Možda bi to bio prvi korak da izliječimo ovu našu vjekovnu bolest. Da prestanemo sa titulama koje dijelimo jedni drugima kao kusur. Da manje govorimo „gromado“, a više pokažemo da cijenimo čovjeka.
Jer veličina se ne dobija riječima. A još manje se gubi tuđim riječima.
Na Balkanu smo, izgleda, vijekovima vježbali kako da jedni drugima damo titule. Možda je konačno vrijeme da naučimo kako da jedni druge – poštujemo.
„Najopasnija laž nije ona koju drugi govore o nama, već ona u koju povjerujemo zato što nam je prijatnije da je slušamo nego da saznamo istinu.“
I tako misliš da imaš prijatelja kojeg, iskreno, baš i ne voliš, ali vjeruješ da on tebe obožava. Ne znaš istinu. Ne znaš šta govori kada nijesi tu. Ne znaš da možda i on tebe trpi iz istog razloga iz kojeg ti trpiš njega – interesa, navike, koristi ili jednostavno straha da ostane bez još jedne „titule“ u svom životu.
I tako prolazi život. U lažima, osmijesima i titulama. Ja tebi serdaru, ti meni vojvoda. A između njih dvojice – čovjek koji često ni sam ne zna kome zapravo vjeruje.
Inspirisano jednom televizijskom emisijom o nekom vojvodi ili serdaru. Ostalo je, kao i obično, iz života.
ETOportal
