Crna Gora mora mijenjati odnos prema požarima na otvorenom prostoru jer prevencija ne može počinjati tek kada se pojavi plamen, već mjesecima ranije, čišćenjem zapuštenih površina, održavanjem protivpožarnih prosjeka i puteva, zaštitom naselja i jasnim planovima evakuacije. Zvanični podaci pokazuju razmjere problema, samo tokom 2025. registrovano je 3.136 šumskih požara i požara na otvorenom prostoru, dok su posebno ugroženi bili prostor Podgorice i Danilovgrada, pojedine opštine na sjeveru i crnogorsko primorje. Naše pitanje je jednostavno: da li dovoljno ulažemo prije požara, ili i dalje najveći dio energije trošimo kada vatra već ugrozi kuće i stanovništvo? Struka sa pravom insistira na čišćenju zapuštenog rastinja, formiranju zaštitnih pojaseva oko naselja i objekata, održavanju šumskih puteva i prosjeka, kao i odgovornijem planiranju gradnje u područjima povećanog požarnog rizika. To nije samo pitanje vatrogastva, već prostornog planiranja, šumarstva, lokalne samouprave i odgovornosti vlasnika zemljišta. Crna Gora je već prepoznala potrebu za jačanjem prevencije, procjene rizika i ranog upozoravanja kroz Strategiju za smanjenje rizika od katastrofa 2025–2030, dok su stručne radionice u 2026. dodatno ukazale na potrebu jasnijih nadležnosti, bolje razmjene podataka, lokalnih mreža dojave i redovnog ažuriranja mapa rizika.
Drugo pitanje je koliko brzo građanin dobija informaciju da se požar približava njegovoj kući. Crna Gora ima jedinstveni broj 112 za hitne situacije, ali u eri pametnih telefona trebalo bi razvijati i savremeni sistem masovnog elektronskog upozoravanja, poruku koja bi, na osnovu procjene nadležnih službi, istovremeno stigla građanima na ugroženom području sa jasnom informacijom, gdje je opasnost, da li se preporučuje evakuacija, kojim pravcem se kretati i šta ne treba činiti. To bi bio dodatni sloj zaštite uz sirene, medije, društvene mreže, lokalne službe i 112, a ne zamjena za postojeći sistem. Zakon o zaštiti i spašavanju već propisuje organizovano obavještavanje stanovništva i funkcionisanje OKC 112 kao jedinstvenog komunikacionog centra. Naš stav je da takav sistem treba povezati sa preciznim zonama požarnog rizika i unaprijed pripremljenim porukama za građane. Jer u požaru nema vremena za nejasne instrukcije. Građanin koji vidi dim ili plamen treba odmah da obavijesti nadležne, a ako se nađe u ugroženom području, ne treba pokušavati da bude vatrogasac. Prioritet su život i bezbjedan izlazak iz zone opasnosti, uz striktno praćenje naređenja nadležnih službi. Vozilom se ne smije ulaziti na put koji je zahvaćen požarom niti blokirati prolaz interventnim ekipama. Ako je evakuacija naređena, ona se ne odlaže zbog imovine.
Treće, Crnoj Gori je potreban sistem u kojem se poslije svakog velikog požara tačno utvrđuje šta je bilo dobro, šta nije. Ne smijemo svaku požarnu sezonu dočekivati kao iznenađenje. Vatrogasci moraju imati opremu, ljudstvo, obuku i bezbjedne uslove rada, ali odbrana od požara počinje mnogo prije njihovog dolaska na teren. Država i opštine treba da unapređuju mape požarnog rizika, održavaju protivpožarne puteve i prosjeke, planiraju zaštitne pojaseve oko naselja, kontrolišu kritične lokacije i sistematski rade sa građanima na prevenciji. Istovremeno, svaki vlasnik zemljišta mora biti svjestan da zapuštena parcela nije samo njegov problem ako predstavlja opasnost za susjedne kuće i čitavo naselje. Zvanične institucije su nakon požarne sezone 2025. već ukazale na potrebu unapređenja prevencije, koordinacije i kapaciteta sistema. Naš zaključak je zato jednostavan, najskuplji požar je onaj koji smo mogli spriječiti. Ulaganje u prevenciju, rano upozoravanje i edukaciju građana nije trošak već je to investicija u živote, imovinu i sigurnost Crne Gore.
ETOportal / V.M.
