Stariji i nemoćni u Crnoj Gori često ne mogu da plate tuđu njegu od svojih penzija. Da li država dužna da obezbjedi dostojanstvenu starost ili pomoć postaje privilegija onih koji mogu da je plate?
Starost ne bi smjela da bude kazna za bolest, siromaštvo i gubitak samostalnosti. Čovjek koji je decenijama radio, plaćao poreze i doprinose i učestvovao u izgradnji društva ima pravo da očekuje da ga država neće ostaviti samog onda kada više ne može da ustane iz kreveta, pripremi obrok, ode do ljekara ili bezbjedno uzme terapiju. U državi koja je Ustavom definisana kao država socijalne pravde, sa pravom se postavlja pitanje kako je moguće da pristup osnovnoj njezi toliko zavisi od toga ima li star čovjek dovoljno novca ili porodicu koja može da plati ono što sistem ne obezbjeđuje. Prema podacima MONSTAT-a iz Popisa stanovništva 2023. godine, u Crnoj Gori živi 105.008 osoba starosti 65 i više godina. Ne treba, naravno, svakoj od njih tuđa pomoć, ali za one koje zbog bolesti, nepokretnosti ili demencije više ne mogu samostalno da žive, cijena koštanja njege postaje pitanje opstanka. Prosječna penzija od oko 562 eura, prema podacima za avgust 2026. godine, teško može da odgovori na te potrebe. Ako smještaj u javnom domu košta između 300 i 550 eura mjesečno, penzioneru nakon plaćanja ostaje od svega 12 do 262 eura, i to prije troškova ljekova, pomagala i drugih potreba. Privatni domovi, sa cijenama od približno 700 do 1.000 eura, za mnoge su finansijski nedostižni. A šta tek znači potreba za svakodnevnim angažovanjem njegovatelja, kada intenzivna ili cjelodnevna njega može koštati od 1000 do 1500 eura mjesečno? Odakle taj novac čovjeku koji nema drugog prihoda osim penzije? I treba li da njegova sudbina zavisi od toga ima li djecu koja mogu da doplate njegu, rođake koji mogu da preuzmu brigu ili imovinu koju može da proda? Ako je odgovor potvrdan, onda nijesmo uspostavili sistem zaštite, već sistem u kojem se pravo na dostojanstvenu starost u praksi raspoređuje prema imovinskom stanju.
Problem nije samo u tome što je njega skupa, već i u tome što javna podrška često ne odgovara obimu potreba. Usluga „Pomoć u kući“ i rad gerontodomaćica dragocjeni su za starije osobe kojima je potrebna pomoć u nabavci, pripremi hrane, održavanju higijene i svakodnevnim poslovima. Ali nekoliko sati pomoći nije dovoljno za čovjeka koji je nepokretan, ne može sam da se hrani ili zahtijeva stalni nadzor zbog demencije. Porodica se tada suočava sa izborom koji ne bi smio da bude prepušten njenim finansijskim mogućnostima ili da napusti posao i smanji prihode kako bi njegovala člana porodice, da plati privatno lice koje možda ne može da priušti ili da gleda kako osoba kojoj je pomoć neophodna ostaje bez nje. Ni sistem novčanih davanja ne može se smatrati dovoljnim odgovorom ako iznos pomoći ne pokriva stvarne potrebe, a do se rješenje čeka mjesecima. Istraživanje Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore, objavljeno 21. marta 2026. godine pod naslovom „Socijalno-ljekarske komisije mjesecima ne rade: „Umiru čekajući pomoć“, ukazalo je na ozbiljne zastoje u postupcima za ostvarivanje prava. Prema podacima objavljenim u tom istraživanju, na izlazak pred komisiju u Podgorici čekala su 4.530 predmeta, u Danilovgradu 701, dok je za područje Plava i Gusinja navedeno približno 2.100 neriješenih zahtjeva. To nijesu podaci za cijelu državu, ali otvaraju pitanje koje nadležni ne mogu zaobići, ko snosi odgovornost kada čovjek kojem je pomoć potrebna ne može da ostvari pravo na vrijeme? Bolest ne čeka komisiju. Potreba za hranom, higijenom, terapijom i njegom ne može se odložiti dok se ne završi administrativni postupak. Zato je neophodno da država objasni razloge zastoja, obezbijedi funkcionisanje komisija i objavi jasne rokove za rješavanje zaostalih predmeta. Istovremeno, mora razvijati javne usluge, povećavati dostupnost smještaja i organizovati podršku prema stvarnim potrebama korisnika, a ne prema tome koliko je neka lokalna samouprava u stanju da finansira. Ne može se svaka odgovornost prenijeti na porodicu, niti se tržište privatne njege može predstavljati kao rješenje za one koji nemaju novca. Upravo onima kojima je pomoć najpotrebnija često je najmanje dostupna.
Zato pitanje njege starih i iznemoglih nije samo socijalno pitanje, već i pitanje odgovornosti države prema ljudima koji više nijesu u stanju da se sami izbore za svoja prava. Posebno su ugroženi oni koji žive sami, nemaju bliske srodnike ili imaju porodicu koja zbog siromaštva, zaposlenja, udaljenosti ili sopstvenih zdravstvenih problema ne može da preuzme svakodnevnu brigu. Njihova nevidljivost u sistemu ne smije biti izgovor za nedjelovanje, već razlog da država utvrdi koliko ih ima, gdje žive i kakva im je pomoć potrebna. Potrebni su dostupniji domovi, redovna i proširena pomoć u kući, stabilno finansiranje gerontodomaćica, bolje usluge za osobe sa demencijom i nepokretne građane, kao i efikasnije odlučivanje o pravima iz socijalne zaštite. Novčana podrška mora se procjenjivati u odnosu na stvarne troškove njege, dok oni koji nemaju dovoljno prihoda moraju imati mogućnost da potrebnu uslugu dobiju iz javnih sredstava. Ne traži se da država preuzme svaku porodičnu obavezu, već da obezbijedi minimum sigurnosti ispod kojeg nijedan građanin ne smije pasti. Ustavno načelo socijalne pravde ne može se braniti samo njegovim navođenjem u dokumentima, dok se ljudi koji ne mogu sami da se staraju o sebi suočavaju sa računima koje ne mogu da plate i pravima koja ne mogu blagovremeno da ostvare. Ako čovjek mora da bude imućan da bi platio njegovatelja, da ima porodicu koja će ga izdržavati ili da potroši posljednju ušteđevinu kako ne bi ostao bez njege, onda je jasno da sistem nije odgovorio na svoju najvažniju obavezu. Dostojanstvena starost ne smije zavisiti od dubine džepa. Država koja se poziva na socijalnu pravdu mora pokazati da ona važi i onda kada čovjek ostane bez zdravlja, samostalnosti i mogućnosti da se sam izbori za pomoć. Jer pravo na dostojanstven život ne prestaje onda kada čovjek više ne može sam da brine o sebi, upravo tada država ima najveću obavezu da ga zaštiti.
Izvori : Monstat / Fond PIO / Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore
ETOportal / V. M.
