Spor oko ateljea u Podgorici otvara pitanje odgovornosti Glavnog grada prema umjetnicima. Potrebni su pravedni uslovi, transparentna pravila i održiva kulturna politika.
Odnos jednog grada prema umjetnosti ne mjeri se samo brojem galerija, održanih manifestacija i kulturnih programa, već i time da li ljudima koji stvaraju omogućava osnovne uslove za rad. Zato pitanje ateljea koje koriste podgorički umjetnici prevazilazi administrativno upravljanje poslovnim prostorima i otvara mnogo važnije pitanje, prepoznaje li Glavni grad umjetnost kao javni interes i dio sopstvenog razvoja? Pojedini prostori dodijeljeni su umjetnicima upravo radi stvaralaštva, a odluka da se njihov status promijeni može neposredno uticati na mogućnost da nastave rad. U dokumentaciji Skupštine Glavnog grada postoji i ranije obrazloženje kojim je opravdano ustupanje poslovnih prostora Sekretarijatu za kulturu i sport, uz izričito navođenje potrebe da se ojačaju likovno stvaralaštvo i kulturni život Podgorice. To je važan princip koji ne bi trebalo zanemariti prilikom svakog narednog odlučivanja. Odgovorno upravljanje javnom imovinom jeste obaveza lokalne uprave, ali javna imovina ne mora se posmatrati isključivo kroz prihod od zakupa. Njena vrijednost ogleda se i u društvenoj, obrazovnoj i kulturnoj koristi koju donosi zajednici. Atelje nije privilegija sama po sebi, već radni prostor u kojem nastaju djela, ideje i sadržaji koji obogaćuju identitet grada.
Rasprava o budućnosti ateljea pokazala je da je umjetnicima potrebna jasna institucionalna podrška, ali i predvidiv sistem koji će urediti njihova prava i obaveze. Na konsultacijama sa građanima likovni umjetnici Nikola Marković i Igor Rakčević tražili su da se predložena odluka povuče iz skupštinske procedure, dok su njihovu zabrinutost podržali predsjednik Skupštine Glavnog grada Srđan Perić i odbornik Miloš Mašković. Umjetnici i kulturni radnici su na kasnijem sastanku, održanom na inicijativu Perića, predložili i mogućnost da se zakup ateljea plaća umjetničkim djelima. Takav predlog zaslužuje ozbiljno razmatranje, uz stručnu procjenu radova, jasne kriterijume i transparentan postupak, ali ne treba ga predstavljati kao jedino moguće rješenje. Mogući modeli podrške uključuju subvencionisani zakup, ugovore prilagođene umjetničkoj djelatnosti, javne konkurse i periodičnu provjeru namjenskog korišćenja prostora. Ključno je da kriterijumi budu jednaki, javno dostupni i primjenjivi bez proizvoljnosti, uz uvažavanje činjenice da umjetnički rad ne obezbjeđuje uvijek redovne i predvidive prihode. Važno je i da lokalna uprava, nadležni sekretarijat i predstavnici umjetničke zajednice razgovaraju prije donošenja odluka koje mogu ugroziti kontinuitet stvaralaštva.
Podgorica ima priliku da ovo pitanje riješi na način koji štiti javnu imovinu, a istovremeno potvrđuje da su kultura i umjetnost neodvojive od razvoja grada. To ne podrazumijeva da svaki prostor mora biti dodijeljen bez naknade, niti da umjetnici treba da budu izuzeti od svih pravila. Podrazumijeva da se prilikom odlučivanja uzmu u obzir namjena prostora, doprinos kulturnom životu, finansijske mogućnosti korisnika i šira korist za zajednicu. Ako se od umjetnika očekuje da učestvuju u izgradnji prepoznatljivog kulturnog identiteta Podgorice, onda i grad treba da preuzme svoj dio odgovornosti i da obezbijedi pravedne uslove, transparentne procedure i mogućnost da se o spornim pitanjima odlučuje bez nepotrebnog odlaganja. Umjetnici ne traže samo krov nad prostorom u kojem rade, već traže da njihov rad bude prepoznat kao vrijednost koja se ne može svesti na tržišnu cijenu kvadratnog metra. U gradu koji želi da razvija galerijsku scenu, podstiče kreativnost i gradi kulturnu ponudu, prostor za stvaranje predstavlja dio osnovne infrastrukture, baš kao što su to biblioteke, galerije i ustanove kulture. Zato konačno rješenje ne treba tražiti između umjetnika i gradske uprave, već kroz saradnju koja će istovremeno štititi javni interes, urediti korišćenje gradske imovine i omogućiti umjetnicima da rade. Jer razvoj Podgorice nije samo pitanje izgrađenih objekata i novih investicija. On se mjeri i djelima, idejama i kulturnim nasljeđem koje grad stvara i ostavlja budućim generacijama.
ETOportal / V.M.
