Šume Nacionalnog parka „Prokletije“ godinama se suočavaju sa ozbiljnim problemom sušenja četinarskih stabala, a posljednja upozorenja iz Plava ponovo su otvorila pitanje koliko se brzo i efikasno reaguje na pojavu potkornjaka i propadanje šumskih kompleksa.
Iz plavskog Udruženja drvoprerađivača upozoravaju da se stanje na terenu pogoršava i tvrde da nijesu sprovedene sve mjere koje bi, prema njihovom mišljenju, mogle pomoći u zaustavljanju širenja problema. Posebno ukazuju na izostanak, odnosno sporost sanitarne sječe oboljelih, polomljenih i osušenih stabala.
Predstavnik Udruženja Nedžad Cecunjanin kazao je da su tokom obilaska terena ponovo uočeni veliki kompleksi četinarske šume sa osušenim stablima. On smatra da je reakcija nadležnih institucija bila prespora i upozorava da se problem iz godine u godinu širi.
Prema ranijim navodima predstavnika Uprave za šume, samo na jednom dijelu područja Nacionalnog parka „Prokletije“ identifikovano je više desetina hiljada stabala koja bi trebalo obuhvatiti sanitarnim mjerama. U izvještajima Nacionalnih parkova Crne Gore sanitarna sječa šume zahvaćene potkornjakom takođe je prepoznata kao jedno od pitanja kojima je potrebno posvetiti posebnu pažnju.
Šta radi potkornjak?
Potkornjaci su sitni insekti koji napadaju drveće, a posebno mogu biti opasni za oslabljena i stresirana stabla. U povoljnim uslovima njihove populacije mogu naglo da se povećaju, pa napad može zahvatiti i veće površine šume.
Problem je složeniji od samog prisustva insekta. Suša, visoke temperature, promjene u režimu padavina, olujna oštećenja i druge posljedice klimatskih promjena mogu oslabiti stabla i učiniti ih osjetljivijim na napade štetočina.
Zbog toga se sušenje šume ne može posmatrati samo kroz jednu pojavu. Potrebno je utvrditi šta je osnovni uzrok propadanja stabala, koliko je šuma zahvaćeno, kakav je intenzitet napada i koje mjere imaju smisla u zaštićenom području.
Sjeći ili pustiti prirodu da djeluje?
Upravo tu nastaje jedan od najvažnijih problema.
Dio šumarske struke i lokalnih aktera smatra da oboljela i napadnuta stabla treba uklanjati kako bi se smanjila mogućnost daljeg širenja štetočina i omogućila zaštita zdravih stabala. Sa druge strane, zaštitari prirode upozoravaju da nacionalni park nije obična proizvodna šuma i da svaka intervencija mora biti pažljivo procijenjena.
Suva i oborena stabla u prirodnim ekosistemima nijesu nužno samo „otpad“. Ona mogu predstavljati stanište brojnim organizmima, učestvovati u kruženju hranljivih materija i biti dio prirodne dinamike šumskog ekosistema.
Zato pitanje nije jednostavno: sjeći ili ne sjeći.
Pravo pitanje je – gdje, koliko, kada i na osnovu kojih stručnih kriterijuma intervenisati?
U nacionalnom parku takve odluke moraju biti zasnovane na stručnim procjenama i jasnim procedurama, a ne na tome ko će biti glasniji u javnosti.
Između zaštite prirode i interesa lokalnog stanovništva
Plavsko Udruženje drvoprerađivača predlaže i da se pronađe model kojim bi lokalno stanovništvo moglo da koristi oboljela i već oborena stabla za ogrjev, uz odgovarajuće uslove i nadoknadu.
Takav prijedlog otvara još jedno važno pitanje – kako zaštititi prirodu, a istovremeno omogućiti lokalnom stanovništvu da ima korist od prostora na kojem živi.
Ali i ovdje je potreban oprez. Ako bi se takav model uvodio, morao bi biti strogo kontrolisan i jasno ograničen na stabla i količine koje stručne službe odrede. U suprotnom, mjera koja bi trebalo da pomogne zaštiti šume mogla bi otvoriti prostor za nekontrolisanu sječu.
Prokletije ne mogu čekati beskonačno
Ono što je mnogo važnije od međusobnog prebacivanja nadležnosti jeste da se konačno dobije jasna slika stanja na terenu.
Koliko je stabala zaista zaraženo? Kolika je površina zahvaćena? Koliko zdravih stabala je ugroženo? Koje mjere su do sada sprovedene i kakav je njihov rezultat?
Na ta pitanja javnost treba da dobije precizne odgovore.
Nacionalni park „Prokletije“ nije samo šuma iznad Plava. To je jedan od najvrjednijih prirodnih prostora Crne Gore i dio prirodnog nasljeđa koje ne pripada samo sadašnjoj generaciji.
Zato bi bilo pogrešno problem svesti na sukob između šumara i zaštitara prirode. Potrebna je saradnja biologa, šumarskih stručnjaka, upravljača zaštićenog područja, inspekcija, lokalne samouprave i stanovništva.
Jer ako se godinama raspravlja ko je nadležan, priroda za to vrijeme ne čeka.
Potkornjak ne čeka.
Šuma se mijenja.
A Crna Gora bi, prije nego što ponovo počne da govori o evropskim standardima zaštite prirode, morala pokazati da zna da zaštiti ono što već ima.
Do Evrope je dug put. Do „Jevrope“ – izgleda još duži.
ETOportal/N.G.
