Ženski sport sve više otvara pitanje prilagođavanja treninga, oporavka i sportske opreme specifičnostima ženskog tijela.
Godinama je vrhunski sport uglavnom građen prema jednom modelu. Istraživanja, sportska oprema, programi treninga, način oporavka i procjena fizičkog opterećenja najčešće su se zasnivali na iskustvima i podacima prikupljenim od muškaraca.
Žene su, međutim, u sportu odavno pokazale da taj model nije dovoljan.
Zbog toga se posljednjih godina sve više govori o potrebi da se trening prilagodi fiziologiji sportistkinja, a ne da se žensko tijelo jednostavno uklopi u sistem koji je prvobitno napravljen za muškarce.
Jedno od pitanja koje dobija sve više pažnje jeste menstrualni ciklus. Hormonalne promjene tokom ciklusa mogu uticati na energiju, temperaturu tijela, san, raspoloženje i način na koji organizam podnosi određena opterećenja. To ne znači da sportistkinja tokom određenog perioda ne može da trenira ili postiže vrhunske rezultate, već da treneri imaju više razloga da prate individualne reakcije tijela.
Slična priča postoji i kada je riječ o povredama. Kod sportistkinja se posebna pažnja posvećuje povredama koljena, naročito prednjeg ukrštenog ligamenta. Zbog toga se sve više ulaže u programe prevencije koji uzimaju u obzir anatomiju, tehniku kretanja i individualne karakteristike sportistkinja.
Promjene se vide i van samog treninga. Sportska obuća, odjeća i zaštitna oprema sve češće se proizvode posebno za žene, jer univerzalni modeli nijesu uvijek dovoljno prilagođeni različitim proporcijama i potrebama ženskog tijela.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da ne postoji jedan „ženski program treninga“ koji bi odgovarao svima. Žene nisu fiziološki iste, baš kao što ni muškarci nijesu. Zato je najvažnije pratiti konkretnu sportistkinju, njeno opterećenje, san, ishranu, oporavak i eventualne simptome.
Promjena je, zapravo, mnogo šira od samog sporta. Što se više istražuje žensko tijelo u uslovima vrhunskog fizičkog napora, postaje jasnije koliko je važno da se sportska nauka ne oslanja na jedan univerzalni model.
Sport tako polako napušta ideju da isti pristup mora odgovarati svima. Budućnost neće nužno biti u tome da se sport dijeli na „muški“ i „ženski“, već da se trening mnogo preciznije prilagođava čovjeku koji se nalazi ispred trenera.
A to bi na kraju moglo značiti i manje povreda, bolji oporavak i dužu sportsku karijeru.
ETOportal/Sportska redakcija
