Rast budžetskih prihoda pruža Crnoj Gori razvojnu šansu, ali javna potrošnja mora ostati održiva. Turistički rizici, javni dug i globalne neizvjesnosti zahtijevaju dugoročno planiranje.
Crna Gora trenutno ima razlog za oprezni optimizam, ali ne i za uvjerenje da su rizici javnih finansija trajno otklonjeni. Veći budžetski prihodi, rast investicija i povoljna kretanja u pojedinim djelovima ekonomije stvaraju prostor za ulaganja u infrastrukturu, zdravstvo, obrazovanje i unapređenje poslovnog ambijenta. Ipak, ključna razlika između privremenog ekonomskog uspjeha i dugoročne stabilnosti nalazi se u načinu na koji država upravlja novcem u periodu povoljnih kretanja. Prema podacima Ministarstva finansija, javni dug Crne Gore na kraju drugog kvartala 2026. iznosio je oko 5,02 milijarde eura, odnosno 58,5 odsto BDP-a. Evropska banka za obnovu i razvoj procjenjuje da bi privredni rast u 2026. mogao iznositi 3,1 odsto, uz upozorenje da su ograničene fiskalne rezerve i nedovoljna diversifikacija ekonomije i dalje važni rizici. Međunarodni monetarni fond ukazuje i na veliku zavisnost Crne Gore od turizma, domaće potrošnje i eksternog finansiranja. U takvoj strukturi ekonomije, promjena turističke tražnje, rast cijena energenata, nepovoljni uslovi zaduživanja ili usporavanje evropskih tržišta mogu se brzo odraziti na privrednu aktivnost i javne prihode. Poseban problem predstavlja činjenica da Crna Gora koristi euro, ali nema sopstvenu monetarnu politiku kojom bi mogla samostalno odgovarati na ekonomske šokove. Zato fiskalna politika mora imati ulogu zaštitnog mehanizma: u dobrim godinama treba stvarati prostor za djelovanje u lošijim, a ne trajno povećavati obaveze na osnovu prihoda čije je ponavljanje neizvjesno. Veći prihodi jesu prilika za razvoj, ali nijesu dozvola za neograničeno širenje potrošnje.
Iskustva država koje su se oslanjale na privremene prihode od prirodnih resursa pokazuju da nagli prilivi novca mogu postati razvojna zamka ukoliko se pretvore u trajne rashode, politički motivisanu raspodjelu i nedovoljno produktivne investicije. Taj obrazac, poznat kao „prokletstvo resursa“, nije neposredno uporediv sa Crnom Gorom, ali je poučan kada je riječ o upravljanju prihodima koji zavise od promjenljivih ekonomskih okolnosti. U crnogorskom slučaju sličan rizik postoji zbog oslanjanja na turizam, nekretnine, građevinarstvo i domaću potrošnju, dok su proizvodna baza i izvozna struktura relativno uski. Zbog toga nije dovoljno da država ostvari veće prihode; važno je da se oni pretvore u produktivniju privredu, nova radna mjesta i veći izvoz. To podrazumijeva jasnije razdvajanje tekuće potrošnje od razvojnih ulaganja, realnije projekcije prihoda, kontrolu višegodišnjih obaveza, transparentno upravljanje javnim dugom i redovno objavljivanje procjena fiskalnih rizika. Istovremeno, budžetska disciplina ne smije značiti automatsko uskraćivanje sredstava privredi, poreska politika treba da bude predvidiva, administrativni troškovi razumni, a podsticaji usmjereni prema produktivnosti, inovacijama, izvozu i zapošljavanju. Posebno je važno da se svaki veći rashod procjenjuje prema dugoročnom ekonomskom učinku, a ne samo prema trenutnoj popularnosti ili političkom značaju. Pitanje za donosioce odluka zato nije samo koliko novca država danas može da potroši, već koliko će prostora imati za djelovanje ako sjutra prihodi oslabe, kamate porastu ili turizam zabilježi ozbiljniji pad. Odgovorna fiskalna politika mora unaprijed predvidjeti takve scenarije, sačuvati rezervu za nepredviđene okolnosti i omogućiti privredi da planira bez čestih i naglih promjena pravila. Prava mjera uspjeha nije koliko država potroši u godini dobrih prihoda, već koliko je njena ekonomija otporna kada povoljni uslovi prestanu.
Izvor : Ministarstvo finansija Crne Gore / Evropska banka za obnovu i razvoj /Međunarodni monetarni fond / Evropska komisija
ETOportal / V.M.
