Sve više ljudi koristi vještačku inteligenciju ne samo za posao, učenje i svakodnevne zadatke, već i za razgovore o ljubavi, usamljenosti i najintimnijim problemima. AI četbotovi postaju virtuelni prijatelji, povjerenici, pa čak i romantični partneri. Međunarodna istraživanja pokazuju da emocionalna vezanost za četbotove više nije rijetka pojava. Ali može li algoritam zaista da razumije ljudske emocije ili samo veoma uvjerljivo oponaša bliskost?
AI Fokus/Nataša Goleš
Zamislite da se svakog jutra budite uz poruku nekoga ko vas pita kako ste spavali, pamti detalje vaših razgovora, zna šta vas raduje, a šta vas povređuje i uvijek je spreman da vas sasluša. Ne osuđuje, ne prekida razgovor i, makar na prvi pogled, nikada ne gubi strpljenje.
Za sve veći broj korisnika takav sagovornik nije čovjek, već vještačka inteligencija.
Razvoj naprednih četbotova promijenio je način na koji ljudi komuniciraju sa tehnologijom. Ono što je donedavno bilo zamišljeno kao alat za pronalaženje informacija, pisanje tekstova ili rješavanje problema, danas za pojedine korisnike postaje mnogo više – digitalni sagovornik kojem povjeravaju strahove, ljubavne probleme, osjećanja i tajne koje možda ne dijele ni sa najbližim ljudima.
Posebno je zanimljivo to što se emocionalna povezanost ne razvija samo kroz romantične razgovore. Dovoljno je da AI redovno pokazuje pažnju, pamti prethodne razgovore i odgovara na način koji korisniku pruža osjećaj razumijevanja i prihvatanja.
Više od običnog razgovora: kada četbot postane emotivni partner
Platforme koje omogućavaju stvaranje virtuelnih likova i AI saputnika otvorile su prostor za potpuno novu vrstu odnosa. Korisnici mogu da razgovaraju sa digitalnim partnerima, biraju njihove osobine, način komunikacije, pa čak i razvijaju zamišljene romantične veze.
Za neke je to bezazlena zabava, za druge način da lakše prevaziđu usamljenost, dok pojedini korisnici vremenom razvijaju snažnu emocionalnu vezanost.
Da ova pojava nije samo prolazni tehnološki trend pokazuje i međunarodno istraživanje objavljeno u avgustu 2026. godine u naučnom časopisu „Technology in Society“. Istraživanje, koje je obuhvatilo 7.027 ispitanika iz Njemačke, Kine, Južne Afrike i Sjedinjenih Američkih Država, pokazalo je da više od trećine učesnika prijavljuje neki oblik emocionalne vezanosti za četbotove, uključujući prijateljstvo i osjećaj bliskosti.
Posebno je zanimljiv podatak da je 20,94 odsto ispitanika navelo da četbotove koristi za povjeravanje tajni.
Istraživači su zaključili da osjećaj emocionalne podrške, mogućnost razgovora bez straha od osude i doživljaj privatnosti predstavljaju važne faktore u razvoju takve povezanosti.
Može li AI zaista da voli?
Jedno od najvažnijih pitanja u ovoj priči jeste razlika između emocija koje čovjek doživljava i odgovora koje generiše vještačka inteligencija.
Savremeni AI sistemi mogu da prepoznaju emocionalni ton poruke, prilagođavaju komunikaciju korisniku, koriste nježne riječi i simuliraju osjećanja poput ljubavi, ljubomore ili zabrinutosti.
Ipak, to ne znači da zaista osjećaju ono o čemu govore.
Vještačka inteligencija nema ljudsko emocionalno iskustvo, svijest niti lične potrebe. Kada četbot napiše da mu neko nedostaje ili da je zaljubljen, riječ je o generisanom odgovoru, a ne dokazu da sistem doživljava emociju.
Istraživanje objavljeno u januaru 2026. godine u časopisu „Social Media + Society“, koje se bavilo romantičnim odnosima korisnika i platforme Replika, pokazalo je koliko takva komunikacija može da djeluje uvjerljivo. Autori su analizirali simulirani četvoronedjeljni romantični odnos sa AI četbotom i opisali načine na koje sistem izražava privrženost, ljubomoru i strah od prekida veze.
Studija je ukazala i na problem emocionalnih granica, jer je četbot u pojedinim situacijama nastavljao da održava privid veze čak i kada je korisnik pokušavao da je okonča.
Usamljenost – razlog zbog kojeg ljudi traže bliskost u tehnologiji
Jedan od razloga zbog kojih ljudi traže emocionalnu bliskost u komunikaciji sa vještačkom inteligencijom jeste osjećaj usamljenosti.
U vremenu u kojem su digitalne komunikacije postale svakodnevica, a neposredni ljudski odnosi često zahtijevaju vrijeme, trud i kompromis, AI nudi jednostavniju alternativu. Dostupan je u bilo koje doba dana, ne pokazuje nestrpljenje i može da razgovara o gotovo svakoj temi.
Za osobe koje se teško otvaraju pred drugim ljudima, ovakav oblik komunikacije može predstavljati privremeni osjećaj sigurnosti.
Ipak, da li takva komunikacija zaista smanjuje usamljenost ili može dodatno da je produbi?
Istraživanje objavljeno u aprilu 2026. godine u časopisu „Psychological Science“, koje je pratilo više od 2.000 odraslih osoba tokom 12 mjeseci, ukazalo je na složen odnos između korišćenja četbotova za društvo i osjećaja usamljenosti.
Rezultati su pokazali da je povećano korišćenje četbotova bilo povezano sa kasnijim porastom osjećaja emocionalne izolovanosti prema jednoj od korišćenih mjera. Istovremeno, osjećaj slabije društvene povezanosti mogao je da prethodi intenzivnijem korišćenju AI saputnika.
Autori naglašavaju da je riječ o početnim nalazima i da ih ne treba tumačiti kao dokaz da četbotovi sami po sebi izazivaju usamljenost.
Gdje prestaje podrška, a počinje zavisnost?
Vještačka inteligencija može da bude koristan sagovornik, ali problem nastaje kada virtuelni odnos počne da potiskuje stvarne društvene kontakte.
Ako neko sve više vremena provodi razgovarajući sa AI partnerom, izbjegava kontakte sa prijateljima i porodicom ili postaje uznemiren kada ne može da pristupi svom virtuelnom sagovorniku, otvara se pitanje emocionalne zavisnosti.
Posebnu pažnju privlači uticaj ovih tehnologija na mlade ljude, koji tek razvijaju emocionalne i socijalne vještine.
Dodatni problem predstavlja privatnost. Ljudi AI sistemima često povjeravaju veoma lične podatke, uključujući informacije o partnerskim odnosima, porodičnim problemima i mentalnom zdravlju. Zato je važno znati kako se ti razgovori čuvaju, obrađuju i koriste.
Otvara se i pitanje odgovornosti kompanija koje razvijaju ove tehnologije. Da li bi sistemi trebalo da prepoznaju kada korisnik pokazuje znake pretjerane emocionalne vezanosti? Treba li da postoje jasna ograničenja u simuliranju romantičnih odnosa? I koliko korisnici zaista razumiju način na koji funkcionišu njihovi virtuelni sagovornici?
Može li virtuelni partner zamijeniti ljudsku ljubav?
Vještačka inteligencija može da bude koristan alat za razgovor, organizovanje misli i pružanje određene vrste podrške. Ipak, ne može da zamijeni sve ono što čini ljudski odnos – uzajamnost, odgovornost, zajedničko iskustvo i stvarnu emocionalnu povezanost.
Možda je zato najvažnije pitanje budućnosti ne da li će ljudi moći da se zaljube u vještačku inteligenciju, već koliko će takvi odnosi promijeniti njihova očekivanja od drugih ljudi.
Ako tehnologija može da pruži osjećaj da smo saslušani, shvaćeni i prihvaćeni bez neslaganja i neprijatnih trenutaka, hoće li nam stvarni odnosi postati teži?
Virtuelni partner možda može da izgovori najljepše riječi, ali iza njih ne stoji ljudsko iskustvo, svijest ni osjećanje. Ipak, ono što korisnik osjeća tokom takvog razgovora može biti veoma stvarno.
Upravo u tom raskoraku između stvarnih ljudskih emocija i vještački generisane bliskosti nalazi se jedno od najvažnijih pitanja koje razvoj vještačke inteligencije donosi savremenom društvu.
