Izblijeđeli pješački prelazi ugrožavaju bezbjednost građana. Ko je odgovoran kada pješaci poštuju propise, a vozači više ne mogu da vide „zebru“?
Pješački prelazi na pojedinim gradskim ulicama danas više postoje u sjećanju građana nego na asfaltu. Bijele pruge, po kojima su odavno dobili prepoznatljivi naziv „zebre“, toliko su izblijeđele da ih je ponekad lakše pronaći po navici nego pogledom.
Građani koji svakodnevno prolaze istom ulicom znaju: „Ovdje je nekada bila zebra.“ Vođeni tom navikom, zakorače na mjesto na kojem su godinama prelazili ulicu, vjerujući da postupaju u skladu sa saobraćajnim pravilima. Međutim, vozač koji se kreće tom ulicom možda više ne vidi nikakvu oznaku.
Posebno noću, tokom kiše, pri smanjenoj vidljivosti ili na prometnim saobraćajnicama, izblijedjela signalizacija prestaje da bude samo estetski problem i postaje ozbiljan bezbjednosni rizik.
Zato se nameće pitanje, kako je moguće da pješački prelaz formalno postoji kao mjesto namijenjeno bezbjednom prelasku ulice, a da istovremeno za vozača praktično ne postoji?
Saobraćajna signalizacija ne smije zavisiti od lokalnog iskustva, sjećanja ili nagađanja. „Zebra“ mora biti jasno vidljiva svakome , i građaninu koji tom ulicom prolazi svakodnevno i vozaču koji se prvi put našao za volanom u našem gradu.
Tu dolazimo do pitanja odgovornosti. Nesporno je da vozač mora poštovati pješački prelaz i obratiti pažnju na pješake. Ali šta se dešava kada pješak poštuje propise, a sistem ne obezbjeđuje da ti propisi budu jasno vidljivi i prepoznatljivi?
Ako je građanin upućen da ulicu prelazi na obilježenom pješačkom prelazu, onda neko mora biti odgovoran za to da taj prelaz bude jasno označen i redovno održavan. U suprotnom, pješak postaje talac loše održavane infrastrukture, dok se vozač dovodi u situaciju da reaguje na signalizaciju koju možda ne može pravovremeno da uoči.
U slučaju saobraćajne nezgode, pitanje odgovornosti ne može se svesti isključivo na postupanje vozača u nekoliko sekundi prije sudara. Mora se postaviti i pitanje šta je urađeno, odnosno šta nije urađeno, mnogo prije nego što je do nezgode došlo.
Ko je zadužen za kontrolu stanja horizontalne saobraćajne signalizacije? Koliko često se provjerava vidljivost pješačkih prelaza? Da li se reaguje preventivno ili tek nakon prijava građana, saobraćajne nezgode ili potpunog nestanka oznaka?
Ukoliko čekamo da zebra gotovo potpuno izbledi da bismo je obnovili, onda ne govorimo o sistemu redovnog održavanja, već o reagovanju tek onda kada problem već postane ozbiljna prijetnja bezbjednosti. To nije odgovorna bezbjednosna politika, već zakašnjela reakcija.
Zato bi nadležni trebalo da preduzmu ono što je jednostavno, konkretno i ne zahtijeva velike projekte: da obiđu gradske saobraćajnice, evidentiraju izblijedjele pješačke prelaze i obnove njihovu signalizaciju prije nego što nečija bezbjednost bude ugrožena.
Građani ne traže privilegije, već osnovni standard bezbjednosti. Vozači ne mogu biti odgovorni za ono što objektivno ne mogu da vide, baš kao što pješaci ne smiju biti dovedeni u situaciju da se prilikom prelaska ulice oslanjaju na rečenicu: „Znam gdje je bila zebra.“
I tu dolazimo do suštine. Zebra je dobila ime po životinji čije su pruge njen najprepoznatljiviji znak. Kada bi zebra izgubila svoje pruge, teško bismo je prepoznali. Zašto onda očekujemo da vozači prepoznaju naše?
Potrebno je manje čekanja, manje opravdanja i više odgovornosti. Pješački prelaz mora biti vidljiv prije nego što pješak zakorači na njega, a ne tek nakon što se dogodi nesreća. Oni moraju u većernjim satima biti i osvijetljeni, a to prije svega znači odgovornost prema grđanima.
Jer uređen grad nije samo grad novih ulica i zgrada. Uređen grad je i onaj u kojem nekoliko bijelih linija na asfaltu ima jasno značenje, da je bezbjednost čovjeka na prvom mjestu.
ETOportal / V.M.
