SZO usvojila strategiju „Ageing is living“ za period 2026–2030. Šta ona znači za Crnu Goru i da li država obezbjeđuje dostojanstvenu starost, njegu i sigurnost penzionera?
Starenje stanovništva više nije samo demografski podatak, već jedno od najvažnijih pitanja zdravstvene, socijalne i ekonomske politike savremenih država. Evropska regija Svjetske zdravstvene organizacije usvojila je 29. oktobra 2026. godine strategiju „Ageing is living“ za period 2026–2030, kojom se mijenja pristup starenju jer nije dovoljno da ljudi žive duže, već je jednako važno da te godine provedu u što boljem zdravlju, uz očuvanu samostalnost, sigurnost i dostojanstvo. Strategija predviđa snažnije preventivno djelovanje, dostupniju zdravstvenu i dugotrajnu njegu, podršku porodicama i neformalnim njegovateljima, kao i borbu protiv diskriminacije na osnovu životne dobi. Posebno je značajno što je SZO objavila i poseban profil Crne Gore za zdravo starenje i brigu o starijima, čime je našoj državi ponuđena osnova za utvrđivanje prioriteta i planiranje konkretnih mjera.
U Crnoj Gori je međutim, pitanje koliko je sistem spreman da odgovori na potrebe generacije koja sve duže živi, ali se često suočava sa hroničnim bolestima, ograničenom pokretljivošću, usamljenošću i finansijskom nesigurnošću. Država već ima Strategiju razvoja sistema socijalne i dječje zaštite za period 2025–2028. i Strategiju deinstitucionalizacije za period 2025–2028, dok je Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije 13. oktobra 2026. objavilo i sektorsku analizu pomoći starijim licima za 2027. godinu. To su važni institucionalni koraci, ali postojanje strategija i analiza samo po sebi ne znači da stariji građani imaju dostupnu uslugu kada im je potrebna. Podaci MONSTAT-a pokazuju da je tokom 2025. za funkciju starosti u okviru socijalnih davanja izdvojeno 598,86 miliona eura, odnosno 37,7 odsto ukupnih socijalnih davanja. Važno je naglasiti da ovaj statistički pokazatelj obuhvata široku kategoriju davanja povezanih sa starošću, uključujući penzijska prava i ne predstavlja iznos namijenjen isključivo socijalnim uslugama, njezi i pomoći starijim osobama. Zato se iz njega ne može zaključiti koliko se sredstava stvarno ulaže u pomoć u kući, dnevne boravke, dugotrajnu njegu, rehabilitaciju i druge usluge podrške.
Zato se nameće pitanje da li Crna Gora ima dovoljno razvijenu mrežu pomoći starijima u svim opštinama, posebno u ruralnim i udaljenim područjima, gdje je dostupnost zdravstvenih i socijalnih usluga često dodatni izazov. Koliko je mjesta u javnim i privatnim domovima za stare, kakvi su standardi njege, koliko košta smještaj i mogu li ga priuštiti građani sa najnižim primanjima? Šta se dešava sa osobama koje nijesu dovoljno bolesne za bolničko liječenje, ali nijesu ni sposobne da svakodnevno funkcionišu bez tuđe pomoći? Ko pruža podršku starijim ljudima koji žive sami, bez porodice ili sa članovima porodice koji zbog posla i drugih obaveza ne mogu da preuzmu cjelodnevnu brigu? Upravo su to pitanja koja bi morala biti u središtu državne politike, a ne samo broj korisnika penzija i iznos budžetskih izdvajanja.
Posebno osjetljivo pitanje jeste materijalna sigurnost starijih građana. Penzija za veliki broj ljudi predstavlja jedini redovan prihod, a njena stvarna vrijednost ne mjeri se samo nominalnim iznosom već mogućnošću da se njome plate hrana, stanovanje, ljekovi, komunalije i drugi osnovni troškovi. Zato se uz svaku raspravu o povećanju penzija mora otvoriti i pitanje koliko starijih osoba živi na granici siromaštva, koliko njih odlaže kupovinu ljekova ili neophodne preglede zbog nedostatka novca i da li postoje dovoljno djelotvorni mehanizmi zaštite od socijalne izolacije i zanemarivanja. Odgovornost države ne završava se redovnom isplatom penzija, već podrazumijeva i funkcionalan sistem primarne zdravstvene zaštite, kućnih posjeta, patronažne njege, palijativne podrške, socijalnih servisa i dostupnog prevoza do zdravstvenih ustanova. Crna Gora bi zato, u skladu sa novom strategijom SZO, morala da utvrdi jasne i mjerljive ciljeve, koliko će se proširiti pomoć u kući, koliko novih kapaciteta za smještaj i dnevnu njegu planira, kako će se podržati članovi porodica koji brinu o zavisnim starijim osobama i na koji način će se obezbijediti ravnomjerna dostupnost usluga u svim opštinama. Važno je i da stariji građani ne budu posmatrani isključivo kao korisnici pomoći, već kao ljudi sa znanjem, iskustvom i pravom da učestvuju u društvenom životu.
Zdravo starenje podrazumijeva mogućnost da čovjek i u poznim godinama bude aktivan, uključen i poštovan. Zato bi javnost od nadležnih institucija trebalo da traži odgovor na jednostavno, ali suštinsko pitanje je šta konkretno država preuzima da starost u Crnoj Gori ne bude period borbe za preživljavanje, već životno doba u kojem su sigurnost, zdravstvena zaštita i dostojanstvo zagarantovani? Evropska strategija može biti važan putokaz, ali njena vrijednost neće se mjeriti usvojenim dokumentima, već promjenama koje će osjetiti ljudi u svojim domovima, zdravstvenim ustanovama i lokalnim zajednicama. Jer, zdravo starenje ne počinje odlaskom u penziju, ono se gradi tokom cijelog života, a odgovornost države je da nijednog građanina ne ostavi bez podrške onda kada mu je ona najpotrebnija.
IZvor : SZO – usvajanje strategije „Ageing is living“, 30. oktobar 2026. / MONSTAT / Ministarstvo socijalnog staranja
ETOportal / V.M.
