U Crnoj Gori vuna sve češće završava na smetlištima ili se spaljuje, dok se u svijetu proizvodi od kvalitetne vune prodaju kao luksuzna roba. Zatvaranjem posljednjih vunovlačarskih radnji ne nestaje samo jedno zanimanje, već čitav lanac znanja i proizvodnje koji je nekada postojao na sjeveru zemlje.
Piše/Nataša Goleš
Postoje priče koje govore o ekonomiji mnogo više nego bilo koja statistika. Jedna od takvih je priča o vuni na sjeveru Crne Gore. Nekada je bila bogatstvo. Danas je često otpad.
U selima oko Berana vuna se decenijama koristila za izradu džempera, prsluka, čarapa, ćebadi i drugih proizvoda. Postojale su vunovlačarske radnje, žene koje su znale da predu i tkaju, domaćini koji su od ovaca i prodaje vune ostvarivali prihod. Danas se taj lanac gotovo potpuno raspao.
Među posljednjim vunovlačarskim radnjama koje su radile u Beranama bila je porodična radnja Vesković. Poslije nedavne smrti osamdesetogodišnjeg Milorada Miška Veskovića, zatvorena su i njena vrata. A ono što je posebno tužno jeste činjenica da je sam Vesković prije nekoliko godina praktično najavio njen kraj.
Govorio je da je radnja njegove porodice bila stara više od osam decenija i da je nekada radila u tri smjene, prerađujući i do 200 kilograma vune dnevno. Danas se mašine više gotovo i ne čuju. Kako je objašnjavao, gašenjem domaće tekstilne proizvodnje smanjila se potražnja za vunom, dok je jeftina uvozna roba dodatno potisnula domaće proizvode. Rezultat je jednostavan, ali poražavajući: vuna koja je nekada bila sirovina za proizvodnju danas često završava u kontejnerima ili se spaljuje.
Nije vuna izgubila vrijednost
I upravo tu počinje zanimljiviji dio ove priče. Jer, ako pogledamo svjetsko tržište, teško je reći da vuna više nema vrijednost. Naprotiv!
Kvalitetna vuna, posebno fina vuna poput kašmira, merino vune i drugih premium vlakana, predstavlja jednu od važnih sirovina u proizvodnji luksuzne garderobe. Od nje se prave kaputi, odijela, džemperi, šalovi i drugi proizvodi koji se u luksuznim modnim kućama prodaju po veoma visokim cijenama. Drugim riječima, materijal nije nestao. Nestala je naša sposobnost da ga pretvorimo u proizvod koji ima tržišnu vrijednost.
I tu je možda najveća lekcija priče iz Berana. Nije dovoljno imati ovce. Nije dovoljno imati vunu. Nije dovoljno imati tradiciju.
Potrebno je imati lanac koji povezuje stočara, otkup, preradu, savremenu tehnologiju, dizajn, proizvodnju, brendiranje i tržište. Bez toga, sirovina ostaje samo sirovina.
Od 200 kilograma dnevno do kontejnera
Stočari iz beranskih sela upravo u tome vide propuštenu šansu. Kažu da nije bilo dovoljno volje da se osmisle proizvodni pogoni u kojima bi se domaća vuna, uz savremenu tehnologiju, pretvarala u kvalitetne proizvode.
A nekada je postojao cijeli sistem. Žene su plele džempere, prsluke i čarape. Dobre tkalje pravile su vunena ćebad. Proizvodi su bili traženi i imali svoju cijenu. Danas, kažu stočari, sve je manje žena koje žele ili znaju da se bave tim poslovima. I tako nestaje znanje.
A kada nestane znanje, nije dovoljno samo ponovo kupiti mašinu.
Može li se tradicija pretvoriti u savremeni proizvod?
Domaća radinost se u strateškim dokumentima Crne Gore i Opštine Berane pominje kao jedan od potencijalnih izvora prihoda za lokalno stanovništvo. Ali između strateškog dokumenta i proizvoda na polici postoji ogroman prostor koji neko mora da popuni. Savremena proizvodnja vune ne mora da znači povratak u prošlost.
Mala moderna radionica mogla bi da kombinuje tradicionalno znanje sa savremenim mašinama. Dizajneri bi mogli da kreiraju proizvode prilagođene današnjem tržištu. Lokalna vuna mogla bi da dobije svoje porijeklo, priču i brend.
A upravo priča danas često vrijedi gotovo koliko i sam proizvod. Kupac luksuzne garderobe ne kupuje samo kaput. Kupuje materijal, kvalitet, dizajn, porijeklo, tradiciju i priču. Zašto onda priča o crnogorskoj vuni ne bi mogla da bude dio takvog proizvoda?
Naravno, nije realno očekivati da će se preko noći obnoviti nekadašnja proizvodnja. Potrebni su ulaganje, standardizacija kvaliteta, organizovan otkup, savremena prerada i tržište.
Ali još postoji nešto mnogo važnije – sirovina. I još postoje ljudi koji pamte kako se sa njom radilo.
Nije kasno samo ako odlučimo da nije
Najtužniji dio priče o beranskim vunovlačarama nije to što su se zatvorila jedna vrata. Takvih vrata može biti još mnogo. Pitanje je šta će biti sa znanjem iza njih?
Jer kada posljednja vunovlačarska mašina stane, posljednja žena koja zna da izradi tradicionalno vuneno ćebe ode u penziju, a posljednji stočar odustane od ovaca, gubi se mnogo više od jednog proizvoda.
Gubi se dio lokalne ekonomije, zanata i kulturnog nasljeđa. A paradoks ostaje.
Ovo je, mnogo više od priče o jednoj zatvorenoj vunovlačari. Ovo je priča o propasti jednog zanata, jednog dijela tradicije i jednog lanca domaće proizvodnje. Ali je, još više, priča o propustu države. Društvo koje je prošlo kroz ratove, raspad zajedničke države, izbjeglištva, bombardovanja, tranziciju i privatizacije moralo je imati institucije koje će znati da prepoznaju ono što je ostalo vrijedno, da daju ljudima znanje, podršku i pravac i da od domaće sirovine naprave novu šansu.
Jer ne moramo praviti luksuzni kaput za svjetsku modnu kuću. Dovoljno je da od naše vune napravimo dobru kapu, šal, rukavice, ćebe ili prsluk – savremenog dizajna, prepoznatljivog porijekla i sa pričom koju niko drugi nema. Ono što je nama „staro“ i „prevaziđeno“, neko drugi bi možda znao da pretvori u brend.
Jesmo li zaista toliko bogati da bacamo sirovinu od koje neko drugi pravi luksuz?
ETOportal
