Ljeto za ljetom slike postaju sve sličnije, nebo prekriveno dimom, ogromni zidovi plamena, evakuacije i vatrogasci koji se bore sa požarima čije je ponašanje sve teže predvidjeti. Od Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, preko Mediterana do Australije i Amazona, ekstremni požari postaju jedan od najupečatljivijih simbola klimatskih promjena. Ipak, bilo bi pogrešno reći da klimatske promjene „pale“ šume. Za požar je potreban izvor paljenja, munja, ljudska nepažnja ili namjerno izazivanje ali i dovoljno suvog goriva. Ono što globalno zagrijavanje mijenja jeste teren na kojem vatra djeluje , a to su više temperature, duže suše i veće isparavanje isušuju vegetaciju i produžavaju periode u kojima su uslovi pogodni za širenje požara. Prema naučnim procjenama, globalna dužina sezone požarnog vremena porasla je za 18,7 odsto između 1979. i 2013. godine, uz statistički značajno produženje na oko četvrtini svjetske vegetacijom pokrivene površine.
Tu dolazimo do važnog pitanja: da li svijet zaista ima više požara ili prije svega više ekstremnih požara? Odgovor nije jednostavan. Studija objavljena u časopisu Nature Ecology & Evolution, zasnovana na 21 godini satelitskih podataka, pokazala je da se učestalost najekstremnijih požara , onih u gornjih 0,01 odsto prema emitovanoj toplotnoj energiji , povećala 2,2 puta od 2003. do 2023. godine. Šest od sedam godina sa najviše takvih ekstremnih događaja dogodilo se u posljednjih sedam godina analiziranog perioda. Istovremeno, ukupna globalna površina zahvaćena požarima može opadati. To nije paradox, na globalni zbir snažno utiču požari u afričkim savanama i poljoprivrednim područjima, dok se u pojedinim šumskim ekosistemima povećava rizik od požara ogromne snage. Zato je mnogo preciznije govoriti o rastu rizika od ekstremnih požara, nego jednostavno tvrditi da „svake godine ima sve više požara“.
Kanada je jedno od najjasnijih upozorenja šta se događa kada se visoke temperature, suša i velika količina gorivog materijala spoje. Tokom požarne sezone 2023–2024. globalno je izgorjelo oko 3,9 miliona kvadratnih kilometara, nešto manje od dugoročnog prosjeka, ali su emisije ugljenika iz požara bile 16 odsto iznad prosjeka i dostigle oko 2,4 milijarde tona ugljenika. Rekordne emisije iz kanadskih borealnih šuma bile su više od devet puta veće od prosjeka. Važno je pritom razlikovati ugljenik od ugljen-dioksida: 2,4 milijarde tona odnosi se na masu ugljenika, dok je odgovarajuća masa CO₂ znatno veća. U samoj Kanadi 2023. godina bila je istorijski ekstremna , izgorjelo je oko 15 miliona hektara, više nego dvostruko iznad prethodnog rekorda.
A sada pogledajmo 2026. godinu. U Sjedinjenim Američkim Državama do 12. avgusta izgorjelo je oko 2,6 miliona hektara, uz više od 46.500 požara, što je najveća površina zahvaćena požarima do tog datuma u dostupnoj evidenciji. Reuters navodi i 12 slučajeva u kojima su vatrogasci ove godine bili zarobljeni ili opkoljeni vatrom, najviše do tog trenutka od 2006. godine ,pri čemu je šest vatrogasaca stradalo u takvim incidentima. Stručnjaci za Reuters kao dio objašnjenja navode klimatske promjene, dugotrajnu sušu, ekstremne temperature i slab sniježni pokrivač. Istovremeno, požari širom Evrope ovog avgusta ponovo pokazuju koliko brzo kombinacija vrućine, suše i vjetra može pretvoriti lokalni požar u ozbiljnu prijetnju naseljima. To je možda najvažnija poruka za zemlje Mediterana i naš region da nije dovoljno pitati gdje će izbiti požar i moramo biti spremni na to da će, pod određenim vremenskim uslovima, požar napredovati brže nego što su naše službe navikle.
A onda se pitanje vraća nama. Crna Gora nije izuzetak od ovog trenda, već jedna od zemalja koje zbog mediteranske klime, dugih sušnih perioda, visokih temperatura, vjetra i sve veće količine suvog rastinja imaju visok rizik od velikih požara. Ovih dana vatra je ponovo aktivna na više područja zemlje, od Herceg Novog i Nikšića do Ulcinja, a na pojedinim lokacijama požari su se približavali kućama i zahtijevali angažovanje vatrogasaca, vojske, policije i vazduhoplovnih kapaciteta. Ni okruženje nije pošteđeno: Hrvatska se suočava sa velikim požarima, uključujući onaj kod Omiša koji je zahvatio oko 1.000 hektara i doveo do evakuacije oko 1.000 ljudi, dok se slične slike ponavljaju širom Mediterana. Zato za Crnu Goru ključno pitanje više nije samo imamo li dovoljno vatrogasaca i aviona kada požar izbije, već koliko smo spremni da spriječimo da mali požar postane katastrofa. Potrebni su ozbiljnije čišćenje i održavanje kritičnih zona, bolja zaštita naselja na dodiru sa šumom i niskim rastinjem, pouzdaniji sistemi ranog otkrivanja, jačanje kapaciteta službe zaštite i spašavanja i mnogo snažnija regionalna saradnja. Jer kada se spoje suva vegetacija, ekstremna vrućina i jak vjetar, nekoliko minuta može odlučiti hoće li se pred nama naći požar koji možemo kontrolisati ili front koji više ne možemo zaustaviti.
ETOportal / mr Vojislav Marković – menadžer bezbijednosti
