Crnogorsko primorje posljednjih godina sve češće ulazi u međunarodne turističke priče ne samo zbog prirodnih ljepota, već i zbog cijena koje pojedine goste ostavljaju bez riječi. Posebno pažnju privlači područje Miločera i Svetog Stefana, gdje je plažni mobilijar u ranijim sezonama dostizao cijene od 200 eura za dvije ležaljke i suncobran, dok je Radio Slobodna Evropa 2023. godine objavio da je mobilijar na plaži hotela Miločer koštao čak 220 eura. „Vijesti“ su iste godine objavile da je na Kraljevoj plaži kod Svetog Stefana korišćenje ležaljki za druge posjetioce koštalo 200 eura. To nijesu cijene koje možemo automatski proglasiti važećim za svaku plažu ili svaku sezonu, ali predstavljaju dokumentovan primjer koliko ekskluzivni segment crnogorskog primorja može biti udaljen od cjenovnog nivoa standardnih kupališta.
Na drugom kraju tržišta slika je potpuno drugačija. U Ulcinju je, prema podacima koje su lokalni zakupci iznosili za sezonu 2025, mobilijar na Velikoj plaži prethodne godine koštao 15 do 20 eura za dvije ležaljke i suncobran, uz najave da će cijene biti povećane zbog većih troškova zakupa. U Budvi su medijski zabilježeni i primjeri od 150 eura za komplet dvije ležaljke i suncobran, što pokazuje koliko cijena može zavisiti od kategorije kupališta, lokacije i nivoa usluge. Zbog toga nije korektno govoriti o jedinstvenoj „cijeni ležaljke u Crnoj Gori“ – tržište je izrazito segmentirano. Ono što jeste zajedničko svim kupalištima jeste obaveza da cjenovnik bude jasno istaknut. Pravila Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom predviđaju da na kupalištu mora postojati tabla sa informacijama, uključujući cjenovnik plažnog mobilijara, radno vrijeme i zonu uz more za slobodan prolaz kupača.
I tu dolazimo do suštine priče. Problem nije u tome što u Crnoj Gori postoji luksuzna ponuda i što određeni gost može da plati 200 eura za ekskluzivno mjesto uz more. Problem nastaje ukoliko se luksuzna cijena počne predstavljati kao standardna slika crnogorskog turizma ili ako gost za takav iznos ne dobije odgovarajući nivo usluge, komfora i iskustva. Crna Gora ima pravo da razvija premium turizam, ali premium cijena mora imati premium opravdanje. Istovremeno, država i lokalne samouprave moraju čuvati ravnotežu između komercijalnog korišćenja morskog dobra i činjenice da je obala prostor od javnog interesa. Važeća pravila predviđaju javno korišćenje zakupljenih kupališta, dok cjenovnik i uslovi korišćenja moraju biti dostupni kupačima.
Crna Gora zato ne bi trebalo da vodi raspravu samo o tome da li je 20, 30, 100 ili 200 eura „previše“ za ležaljku. Mnogo važnije pitanje je – šta gost za taj novac dobija? Ako je riječ o ekskluzivnom hotelskom servisu, privatnosti, vrhunskoj usluzi i sadržajima, cijena pripada posebnom segmentu tržišta. Ako je riječ samo o dvije ležaljke i suncobranu, bez dodatne vrijednosti, onda takva cijena prirodno otvara pitanje odnosa cijene i kvaliteta. U vremenu kada turisti porede destinacije jednim klikom, Crna Gora mora biti posebno pažljiva: gost možda neće pamtiti samo koliko je platio ležaljku, već će pamtiti da li je za taj novac dobio iskustvo zbog kojeg želi ponovo da se vrati.
ETOportal / V.M.
